Mađarska i nije zemlja koju prosječan hrvatski ljubitelj nogometa prati, smatrajući često da je još gora od Hrvatske. Ipak, očito da ima svoje kvalitete i to čini uspjeh Ivana Radoša, 32-godišnjeg vratara iz Zagreba, visokog 1.95m stvarno impresivnim. Šest izbora u momčad kola – kapa dolje.
Radoš je prošao većinu kategorija Zagreba, potpisao i višegodišnji profesionalni ugovor s njima još kao junior, ali našao se kao treći vratar u ekipi, iza nezamjenjivog Dragana Stojkića i Tomislava Pelina. Pelina je otišao u Slaven, ali je drugu poziciju brzo uhvatio Josip Škorić, tek došao iz Marsonije. Ugovor je na polusezoni raskinut i Radoš je otišao u trećeligaški Samobor tražeći minutažu. Tamo je branio sezonu i pol, osvojivši i županijski kup (Zagrebačke županije) – pucali su se jedanaesterci, a Radoš ga je obranio Nikoli Buckoviću. Toga ljeta 2006. otišao je stepenicu gore, u drugoligašku kutinsku Moslavinu. Tamo je međutim grijao klupu kraj lokalne legende Renata Krizmanića, pa se već na polusezoni vratio na “pola puta” prema Zagrebu, u Naftaš Ivanić, gdje je opet bio u drugom planu, iza Denisa Pintarića, ali je pred kraj polusezone nakon, čini se, ozlijede Pintarića, ušao i branio i na pet utakmica iza te. Nije se zadržao u Ivanić-Gradu, na ljeto 2007. je već bio u ambicioznim Sesvetama. U sezoni kada su se kvalificirali u Prvu HNL je, međutim, opet grijao klupu, ovaj put zacementiran iza Marka Šimića. Krenuo je u prvoligašku 2008/2009. i dalje kao zamjena Šimiću. U rujnu već, međutim, Ljupko Petrović vadi na poluvremenu Šimića koji je primio gol iz slobodnog s 30 metara (protiv Zadra, strijelac Dragan Župan) i uveo Radoša koji se potom učvrstio u prvih 11. U formi je, čini se, varirao. Od 19 odigranih u čak 7 nije primio gola (doduše, to uključuje i polovicu protiv Zadra i 37 minuta protiv Zagreba prije nego što je dobio crveni zbog igranja rukom van šesnaesterca), u ostalih 12 čak 31, a na proljeće je ponovno gubio minutažu od Šimića. U 9/10 je ušao kao prvi vratar, ali je u listopadu počeo gubiti minutažu…
Te zime prolazi probu kod mađarskog prvoligaša Diosgyora i seli u Mađarsku. Ipak, tamo se, kao toliko puta u karijeri, našao iza drugoga, ovaj puta povremenog litvanskog reprezentativca Mindaugasa Malinauskasa, također novopridošlog. Pred kraj sezone ipak brani na četiri utakmice, ali Diosgyor je bio osuđen na ispadanje. U Drugoj mađarskoj ligi je bio standardan, a na gotovo pola utakmica nije ni primio gol. Klub je osvojio Drugu ligu i vratio se u elitno društvo. Tamo igra standardnu sezonu, tek pred kraj se miče u rezerve, iskusni Norbert Tajti i mlađi, danas nažalost pokojni Bence Rakaczki hvataju minutažu. U 2012/2013. klub dovodi Slovaka Ladislava Rybaacute;nskog iz Sioacute;foka, a Radoš odlazi na posudbu u Azerbejdžan, u slabo poznati Kapaz Ganja, gdje je uglavnom bio standardan, iako je, čini se, u određenom trenutku bio u rotaciji s domaćim vratarima, a drugi dio nije branio, pa se vratio u Diosgyor. Tamo ga je “dočekao” Srbin Nenad Rajić, friško doveden iz Leotara, i s njim je te sezone bio u rotaciji izgleda. Ipak, dovoljno su mu vjerovali da brani u polufinalu i finalu kupa – ovaj put su njegovi izgubili ipak, baš na penale. Iduće sezone je Rajić već otišao, ali je dolaskom dvometraša Botonda Antala iz Kaposvara Radoš spao na drugog vratara u klubu, iako je odigrao i 3 utakmice Europa lige. Tako je počeo i ovu sezonu, ali nakon je Antal u 4. kolu protiv MTK primio 4 gola i onda dobio i izravni crveni, pa je Radoš opet bio “na konju”. Poziciju nije izgubio, a obranama je impresionirao, čini se, publiku.
Radi se o čovjeku koji je solidne dijelove karijere proveo na klupi i zato mu opet svaka čast i čestitke.
