OČEKIVANJA:
Iranska nogometna reprezentacija na svoje četvrto SP putuje nakon iscrpljujućih azijskih priprema, u kojoj su – od početka do kraja – odigrali suludih šesnaest utakmica, gdje su svejedno pobijedili u čak deset susreta (uključujući dva protiv Južne Koreje), uz samo dva poraza. Uspješna bilanca je podebljala apetite momčadi pod vodstvom kultnog portugalskog trenera Carlosa Queiroza, koji je na čelu iranske reprezentacije od 2011. godine. Trenutačna postava je posebna po tome što je Portugalac odlučio unijeti dašak europskog nogometa u iranski nogomet, pa je tako pozvao nekolicinu potomaka iranskih gastarbajterskih obitelji koji su ostavili trag u različitim europskim ligama. Taj potez su neki, u konzervativnoj sredini poput Irana, prihvatili sa velikom dozom skepse, po čak pomalo infantilnom ključu “ako nisu odmah htjeli igrati za ponosni Iran, nisu nam potrebni”, ali nakon što ih je jedan od tih igrača, Reza “Gucci” Ghoochannejhad – nesuđeni violinist i centarfor engleskog Charltona – sa devet golova u jedanaest kvalifikacijskih susreta (uključujući i pobjednički gol Južnoj Koreji u Ulsanu) debelo pogurao prema Brazilu, negodovanje je itekako prestalo. Iranci će i ovo svjetsko prvenstvo unatoč svim logističkim problemima otići predstaviti svoju državu – nepopularnu u svjetskim okvirima – u što boljem svjetlu; dok im trenersko iskustvo Queiroza daje nadu kako bi mogli biti jedno od skrivenih iznenađenja jako teške skupine. Ukoliko i ne budu, njima je plasman na SP i više nego zadovoljavajuć rezultat.
OPĆE:
Kao što vjerojatno svi znamo, položaj Irana u svjetskoj geopolitici i nije na najboljim granama. Ova golema država je, nakon dolaska revolucionarne vlasti iranskog ajatolaha Roholaha Homeinija odlučila napraviti oštar zaokret u odnosu na dotadašnju prozapadnjačku vanjsku politiku i tim potezom započela eru političkih i vojnih nestabilnosti, koje su u novije vrijeme dovele do sankcija, ponajviše dirigiranih Sjedinjenim Državama zbog nenadgledanog nuklearnog programa koji Iran provodi. Sva ta situacija sa državnom vanjskom politikom je, logično, ostavila traga i na nogometnoj reprezentaciji. Dvaput je Iran trebao kroz osamdesete igrati SP, ali je prvo 1982. u Španjolskoj odustao od sudjelovanja netom prije ždrijeba, dok su 1986. diskvalificirani zbog toga što nisu htjeli igrati kvalifikacijske utakmice na neutralnom terenu. Oba puta su, pogađate, razlozi bili vojni sukobi koje je Iran vodio u tom trenutku. Danas su sankcije također veliki problem Iranskom nogometnom savezu, koji se susreće sa brojnim logističkim problemima ususret SP. Zbog nedostatka financijskih sredstava i općenito političke situacije, imali su itekakvih problema pronaći kamp za pripremu (na kraju su se nekako skrasili u Beču), kao i adekvatne protivnike u pripremnim susretima. Mnoge reprezentacije su poslale odbijenicu na prijedlog odigravanja prijateljske utakmice, pa su tako nakon dugih pregovora osigurali susrete protiv Crne Gore (26. svibnja), Angole (30. svibnja) te generalku protiv Trinidada i Tobaga 8. lipnja. Još jedan tragikomičan aspekt njihovog pripremnog razdoblja je tehnički sponzor; njemački Uhisport im je isporučio manjak opreme od dogovorene količine, dok su neki dresovi i trenirke bili manjih brojeva ili su se stisle u pranju. Oko tog problema je izbio žustar sukob u trokutu Queiroz – Savez – Uhisport, ali se na kraju stvar nekako ipak izgladila. Makar, igračima je svejedno rečeno da ne smiju na prvenstvu mijenjati dresove, jer ne mogu priuštiti rezervne. Dakle, politička situacija u Iranu definitivno utječe na kvalitetu priprema reprezentacije, pa će biti zanimljivo pratiti da li je sve ovo skupa ostavilo traga na Irancima.
TRENER:
O Carlosu Queirozu se ne treba naširoko govoriti bilo kome tko je makar letimično upućen u nogomet. Također, ako pogledate da su iransku nogometnu reprezentaciju ne tako davno vodila “velika” imena poput Miroslava Blaževića i Branka “Profesora” Ivankovića (potonji se, kako mu očito životna/trenerska filozofija nalaže, vraćao na kormilo Irana dvaput u razmaku od samo četiri godine), jasno vam je koliki su skok u ambicijama doživjeli čelnici lokalnog nogometnog saveza. Carlos Queiroz je na svjetsku mapu došao vodeći Južnu Afriku kroz uspješne kvalifikacije za SP 2002., no tu je zbog internih problema sa Savezom otišao prije samog završnog turnira. Nakon toga mu slijedi najplodnije doba karijere, u kojem je prvo bio pomoćnik sir Alexu Fergusonu u Manchester Unitedu, da bi onda dobio priliku kao samostalni trener Real Madrida, gdje se – unatoč osvojenom Superkupu – nije proslavio, završivši tek na četvrtom mjestu prvenstvene ljestvice, a u Ligi prvaka opraštanjem u četvrtfinalu porazom od Monaca. Poslije toga se vratio u United, da bi onda preuzeo portugalsku reprezentaciju, čijim navijačima će ostati u sjećanju kao jedan od trenera sa najdosadnijim taktičkim pristupom ekipi koja je inače prepuna tehnički fantastično potkovanih pojedinaca. Nakon ispadanja u drugom krugu na SP 2010. porazom od Španjolaca, Queiroz je na radost mnogih završio svoju karijeru na klupi vlastite reprezentacije.
Kao trener Irana Queiroz prvenstveno traži svoj povratak u Europu, i to je neki možebitni jamac Iranu da u Brazil ne idu isključivo kao turisti. Ima šezdeset i jednu godinu, nije više u cvijetu mladosti, a postaje izvjesno da će ove trzavice između njega i vodstva Saveza rezultirati njegovim odlaskom sa iranske klupe nakon SP; tako da mu je prezentacija pod reflektorima najveće nogometne smotre na svijetu itekako važna ukoliko želi uhvatiti još poneki pristojan angažman na Starom kontinentu. Podosta je reformirao momčad, izopćivši nekolicinu ostarjelih imena koje je zamijenio sa već spomenutim mladim igračima iz europskih momčadi poput Dejagaha (Fulham) i Ghoochannejhada “Guccija” (Charlton) Davarija (Eintracht Braunschweig), uz još nekolicinu; od kojih bi trebalo istaknuti zanimljivo ime Stevena Beitashoura, sina iranskih imigranata u SAD-u, koji igra u kanadskim Vancouver Whitecapsima. Taj dašak Europe (i sjeverne Amerike!) je dignuo Iran na jednu višu razinu, gdje su dobili mladenački polet i iskustvo igrača koji su imali prilike nastupati protiv mnogo jačih momčadi od njihovih kolega iz domaće lige, koji još uvijek tvore oslonac reprezentacije.
KLJUČNI IGRAČI:
Iran će svoju igru najviše temeljiti na dvostrukoj obrambenoj liniji, gdje će ispred zadnjeg reda protivničke napade pokušavati omesti najiskusniji reprezentativni dvojac Javad Nekounam i Andranik Teymourian. Prvi je kapetan, čovjek sa 136 nastupa za reprezentaciju tijekom kojih je zabio i impresivnih 37 golova, tek jedan manje od legende Alija Karimija. Iskusni Nekounam će sigurno biti glavni oslonac momčadi, kako pri razbijanju izrazito igre izrazito ofanzivno orijentiranih protivnika, tako i pri pokušaju zabijanja iz dalekometnih udaraca, u čemu je ekspert. Teymourian se, nakon godina pokušavanja u Engleskoj (Bolton, Fulham, Barnsley), vratio u domaću ligu kako bi uhvatio kontinuiranu formu za SP, a protiv Bjelorusije u nedavnoj prijateljskoj je postao i prvi deklarirani kršćanin koji je preuzeo kapetansku traku. Još jedan presedan Queirozove zapadnjačke progresive? Također su trojica, koja bi trebala biti napadački dio ekipe pod povećalom. Reza Ghoochannejhad i njegov kolega s Otoka Askhan Dejagah će biti najveće zvijezde Irana na SP, gdje bi prvi mogao – ukoliko nastavi dobru reprezentativnu formu – privući pozornost velikih klubova; dok bi Dejagah, nakon što je s Fulhamom ispao iz elitnog Premiership društva, dobrim igrama ostvario brzi povratak u neki od engleskih premierligaša. Iz prikrajka vreba i mladi krilni napadač nizozemske NAC Brede, Alireza Jahanbakhsh. Dvadesetogodišnjak je ove godine odigrao i više nego zapaženo, zaokruživši sezonu sa dva pogotka Ajaxu, čime je spasio NEC od izravnog ispadanja iz nizozemskog elitnog razreda, dok je za reprezentaciju nastupio četiri puta kroz ove kvalifikacije, uz jedan pogodak.
IGRAČI KOJI NEDOSTAJU:
Queiroz je odlučio biti oštar prema iskusnom vrataru Mehdiju Rahmatiju, s kojim je došao u sukob pred sam kraj kvalifikacija. Nije imao milosti prema nedisciplini, što je rezultiralo Rahmatijevim izbacivanjem iz momčadi te neuvrštavanjem na popis za SP. Čovjeka sa sedamdeset i sedam nastupa je na golu zamijenio tridesettrogodišnji Rahman Ahmadi iz domaćeg Sepahana, makar se mjestu između vratnica nada i mladi Daniel Davari iz njemačkog Braunschweiga, kojeg smo spomenuli u kontekstu uvezenih igrača. Od imena koja nisu na popisu treba istaknuti i poznato ime, jedno od rijetkih – Ali Karimi. “Azijski Maradona”, kako mu se svojedobno tepalo dok je branio boje minhenškog Bayerna i Schalkea, na kraju ipak nije našao mjesta na preliminarnom popisu. Ozljedama načet, najpoznatiji iranski nogometaš nakon velikog Ali Daeija je odlučio prepustiti mjesto mladim snagama, a taj potez mu vjerojatno znači i konačno zbogom profesionalnom nogometu.
VJEROJATNI SASTAV:
Ahmadi – Montazeri, Hosseini, Heydari, Hajsafi – Nekounam, Teymourian, Shoajei, Dejagah, Pouladi – Ghoochannejhad (Ansarifard)
37. momčad svijeta po FIFA-i
Kvalificirani kao prvoplasirani iz azijske kvalifikacijske grupe A, gdje su završili ispred Južne Koreje, Uzbekistana, Katra i Libanona.
Nastupi na svjetskim prvenstvima: 4/20 (prvi nastup 1978. u Argentini)
Posljednji nastup: 2006. u Njemačkoj, skupina sa Angolom, Portugalom i Meksikom. Ovaj nastup im je prvi nakon Njemačke, propustili su se plasirati na SP 2010. u Južnoj Africi.
Najveći uspjeh: Nikada nisu prošli skupinu, kao najveći uspjeh smatraju pobjedu protiv SAD-a na SP u Francuskoj 1998. (2-1), što im je ujedno i jedina pobjeda u povijesti na SP.
Juraj Vrdoljak
