U subotnjem derbiju jedan detalj mi je privukao pažnju. Nije to bila loša igra obje momčadi, unatoč tome što je Dinamo bio manje loš. Nisu to ni Hajdukovci koji su izgledali kao da im nije stalo, iako su puno puta ove sezone pokazali suprotno. Ni slavlje Dinamovih igrača s BBBmdash;ovcima kojeg neki shvaćaju kao pobjedu navijača, jer igrači pjevaju s njima “Za Dinamo bez Mamića“; drugi sve pravdaju time da igrači ne znaju ni hrvatski, a kamoli probleme koje navijači imaju; dok treći to vide kao licemjerje Dinamovih navijača koji slave s “Mamićevim plaćenicima“.
Mamićeva luda potreba za pobijediti današnji Hajduk isto nije neko iznenađenje, kao ni to da je izgubio kompas u 65. minuti, a u gradu u koji je došao, to ne može proći bez posljedica. Nije toliko čudno što mnogi nisu reagirali, a pogotovo nije čudno što se našao jedan koji jest mdash;u Splitu se uvijek nađe jedan. Puno je simbolike u tome što je to bio baš Ivo Bego, ali i nekoliko navijača mdash; koji to više nisu mogli trpiti. Je li se sve moglo spriječiti udaljavanjem Zdravka Mamića iz lože ili, ako je on već nedodirljiv, svih ostalih navijača sa zapada (po uzoru na Maksimir). Ostavljanje vatre i benzina zajedno na tribini moglo je rezultirati samo onako kako je mdash; ili još gore! Dakle, ništa neuobičajeno i ništa neočekivano.
Pregledavanjem snimki događaja iz lože, među nasmijanim, ogorčenim ili frustriranim licima, svim zagrljajima i rukovanjima, te reakcijama pojedinaca u tim djelićima sekunde, kada je prva ljudska reakcija nekalkulantska, naletio sam na ovu fotografiju:
Kovrčava glava na slici je Hrvoje Maleš, bivši predsjednik Hajduka, koji je odbio platiti “pošteno suđenje” i pokušaj iznude prijavio Državnom odvjetništvu. Oni su pak smjestili zamku u koju su upali Širić i Djedović mdash; tada glavni u sudačkoj organizaciji. Uvijek je dobro istaknuti i kako još uvijek nismo saznali tko je na terenu odrađivao “pošteno suđenje”. Ispod njega, proćelava glava Zdravka Mamića, jednog od najmoćnijih osoba domaćeg nogometa. Herojski čin Maleša kukavički je nazvao “cinkanjem” koje on osobno nikad ne bi napravio taman da mu “užareni žarač gurnuli u g… i okretali“. To je najupečatljiviji detalj utakmice mdash; heroj i kukavica u istom kadru. Heroj koji je trenutno nezaposlen, kojeg još uvijek štiti policija jer je poštivao zakon i koji ozbiljno planira preseliti s obitelji u Švicarsku. Kukavica kojeg isto čuva policija, koji od hrvatskog nogometa zarađuje milijune, a koji ne planira nikud odseliti, dokle god mu je ovdje dobro.
Kako u svakoj priči heroji na kraju pobjeđuju, tako će i u ovoj. Tmurna nogometna sadašnjost samo znači da priča o korumpiranom hrvatskom nogometu, još uvijek nije završila. Pitanje je samo koliko ćemo još heroja izgubiti do kraja?
