Bravo naši junaci! Hvala vam! Opet se slavi u Hrvatskoj. Zastave se ponosno viju, djeca obojanih obraza pjevaju i slave svoje junake, odrasli se kupaju po fontanama. Nacionalni ponos je na vrhuncu, nogomet je pokazao kako je još uvijek naš najbolji promotor u svijetu. U Francuskoj je preko 100.000 Hrvata, a za finale se očekuje još najmanje toliko. Posebno treba pohvaliti ponašanje naših navijača, bez ijednog izgreda, tu i tamo zapaljena koja baklja radi atmosfere na kojoj se presijavaju naše kockice.
Sjajnom igrom Hrvatska je pobijedila Wales 4-0 u polufinalu, a to je mala razlika s obzirom na prikazanu igru. Pomalo nam je neugodno bilo koliko nas inozemni novinari i stručnjaci hvale. Izbornik je sjajno složio momčad u kojoj igraju samo oni koji su u najboljoj formi, a ne kao kod drugih, oni po imenima. Odličnim izmjenama tijekom utakmice stalno je održavao pritisak na suparnika i pretvorio utakmicu u jednosmjernu ulicu.
Bez obzira na ishod u finalu ne sumnjamo da će cijela Hrvatska izaći na ulice dočekati svoje heroje.
…..
Tako bi to bilo da rješavamo probleme kod kuće. Nažalost, tome nije tako. Ispadanjem Hrvatske svi zaborave na probleme u nogometnom savezu. Sve se stavi ispod tapeta, do neke nove prilike kada se opet ponavlja ista priča. Ona bez sportskog uspjeha, ona s onim navijačima koji se bore za poštenje u nogometnom savezu na sve načine, ona s institucijama koje štite kriminalce u ložama, ona s izbornikom koji je postavljen kao lutka na koncu. Ogromna šteta se radi generacijama djece i igrača.
Imamo Hrvatsku? Nemamo! Baš nemamo.
Renato Čupić
