Rijeka je s visokih i uvjerljivih 0:3 svladala Hajduk u Splitu i odmetnula od njih za dva, a od Dinama za četiri boda. Pametna, vrhunski organizirana postavka nadmoćno je svladala Hajdukovu iracionalnu jurnjavu, greške koje su se uslijed iste dogodile, te potpuni mentalni kolaps već u prvom poluvremenu.
Hajduk je krenuo u utakmicu s očekivanom postavom, s desnog krila je ponovo startao Sušić s drugog Tudora, dok je Vlašić gurnut u špicu napada. Gosti su u vrhu napada imali Bezjaka, koji je iza sebe imao prilično radnički vezni red – Bradarić, Močinić i Radošević.
Ono što je zapravo najveći dojam nakon utakmice jest koliko je dobro Kek zapravo predvidio Hajdukove namjere. Svaka kadrovska odluka, svaki mini mehanizam ili finesa u postavljanju imala je konkretnog smisla u odnosu na konkretnog suparnika. Od samog početka vidjelo se kamo utakmica odlazi – Hajduk je u fazi organizacije igre pokazao namjeru da vodi igru, drži loptu i diktira zbivanja. Rijeka je imala jasnu postavku – pustila bi jednog od stopera Hajduka da mirno primi loptu, ali u tom trenutku Rijekin standardni blok 4-5-1 na centru terena bi se jako suzio. Bezjak bi odrezao povratnu opciju prema drugom stoperu čime je Hajduk ostajao bez opcije za okrenuti stranu (Jefferson na pivotu nije dovoljno pouzdan za to, i čini se da suigrači to osjećaju), svi veznjaci pratili bi agresivno Hajdukove na toj strani, a Rijekino krilo sa suprotne strane došlo bi skoro do centrale terena – da pomogne u kompaktnosti zatvaranja strane na kojoj je lopta, i da odabere najizgledniji koridor za kontru ako se lopta osvoji.
Tu je Rijeka svela igru na mali dio terena i Hajdukova želja za progresiju pasom jednostavno nije imala šansu – hrpa duela i sitnih prekršaja u sredini terena gdje je Rijeka fizički mnogo dominantnija značila je da je Hajduk osuđen na preskakanje igre. Problem s time je bio što nema Ohandzu koji može savršeno odigrati leđima prema golu, već Vlašića kojem je daleko najveći forte igra na većem prostoru s licem prema golu gdje je u HNL-u skoro pa nezaustavljiv. Ovako, nije našao svoju ulogu – dolaziti na krilo nije imalo smisla jer bi samo dodatno zakrčavao prostor, (posebno svojim bekovima koji su gurali visoko naprijed), a u sredini prostora jednostavno nije bilo.
Hajduk je donekle pokušavao rasteretiti svoju igru spuštanjem Jeffersona na stopera i u zonu blizu njih u posjedu, ali tu se vidio dodatni problem Hajdukove igre – loše postavljanje i razmještaj bez lopte i strahovito nepotrebna žurba. Bekovi su odlazili visoko što je stopere Hajduka barem 10 puta na utakmici ostavilo u situaciji gdje ih 2 ili 3 Rijekina ofenzivca napadaju s loptom u nogama preko pola terena – ideja je bila vjerojatno na njih odigrati višak, ali to je Hajduk odigrao svega dvaput na utakmici. Problem je bio što su krila Rijeke vrlo odgovorno pokrivala liniju pasa između Hajdukovih stopera i bekova, a preostali Hajdukovi veznjaci (Caktaš, Balić) premalo su radili bez lopte – dapače, stagniranjem u sredini terena samo su zatvorili potencijalne linije pasa između stopera i krila koja su možda mogla naći loptu u međuprostorima – posebno Sušić koji je sjajan u čuvanju lopte i primanju s igračem na leđima. Najbolje što se odigralo kod Hajduka bilo je u jednoj situaciji u prvom poluvremenu gdje je Tudor s krila protrčao u prostor ispred Vlašića, za sobom odvukao beka i propustio loptu Vlašiću. Sada je ovaj imao 1 na 1 situaciju sa stoperom i prazan bok za napasti, a konačno se i Miliću isplatilo šprintanje uz liniju prema naprijed. Takva vrsta dinamike bila je putokaz kojeg je Hajduk izgubio i nikad više nije našao.
Međutim, između zadnje i prednje Hajdukove linije bio je bedem od igrača obiju ekipa i tu nije bilo aktivne igre. Ovime si je Hajduk efektivno pucao u nogu – imao je bekove u neaktivnim zonama i daleko od svojih stopera kojima nisu mogli pomoći u branjenju tranzicije. Tomasov je blistao, gotovo svaki napad mogao je birati hoće li napasti dubinu terena s unutarnje ili vanjske strane Bilih.
U onim rijetkim situacijama u kojima je Hajduk prenio loptu u iduću fazu i prošao prvu liniju obrane, puno previše se žurilo. Često bi i Balić i Caktaš pohrlili naprijed ostavljajući Jeffersona kao jedinu povratnu opciju za resetirati napad. Puno igrača koji se guraju naprijed značilo je da i lopta mora što brže doći u te zone gdje imaš najviše svojih igrača, a to je bez pravilnog razmještaja najbolji put za grešku. Iz posjeda u posjed, iz napada u napad. Rijekinim vodstvom panika u domaćim redovima je narasla, a svakim sljedećim pokušajem i golom proporcionalno rasla do neke kritične točke s koje povratka nije bilo.
Kod Rijeke se nema mnogo za dodati – jedna od najboljih defenzivnih postavki i izvedbi u HNL-u unazad mnogo godina. Kompaktnost, linije pomaganja, jasna podjela po zonama i zaduženjima, pokretljivost, sve na nivou daleko višem od ostatka lige. Igra u napadu bazirala se na iskorištavanju visoke linije Hajduka i njihovih problema u razvoju napada iz zadnje linije. Također, postavljanjem krila u koridore oko stopera u kontri otvorile su se opcije za bekove da uđu po osvojenoj lopti u prazan prostor uz aut liniju, čime su bili ventil svojoj nekreativnoj veznoj liniji – Rijeka je htjela izbjeći sredinu terena, i uspjela je.
U drugom dijelu bilo je promjena, ali većinom formalnog karaktera. Burićevo prebacivanje na tri u zadnjoj liniji imalo je rezona za bolje braniti kontre, ali u samom sukusu igre ništa se previše bitno nije mijenjalo.
Sve u svemu, Rijekina šampionska predstava na Poljudu.
Vice Karin
