Najviše me muči pitanje na koje nikad neću dobiti odgovor. Kako je njima dolje na terenu? O čemu je jučer razmišljao Jefferson kad je nakon postignutoga gola pao na koljena? Što je osjećao Kiš dok je izlazio iz igre, igre koju je tako stoički strpljivo čekao, igre koju je na samom početku okrenuo u našu stranu? Kako ti se mozak, srce i krvotok ponašaju kad 25 000 ljudi uzvikuje tvoje ime? Odzvanja li Pašaliću još uvijek u ušima “Dok svira radio…”? Kako je Vukušić ostao pri svijesti nakon pogotka Anderlechtu?
Većina nas nikada neće saznati, a toliko smo blizu. Navijačima na tribinama čini se da mogu dodirnuti taj festivalima i kišom (i Kišom, ali njemu je opravdano) izranjavan sveti teren, sa zelenim flasterom na mjestu dojučerašnje svastike. Kad onaj Galešić, lišen elementarnog igračkog i ljudskog odgoja, zapuca u dvanaesti red tribina, čini se da navijač na sekundu postaje golman. Lopta se vraća, igra ne smije stati. Kad Palčić, oh irony, pored Milovića i Nižića skoči i zabije. Šok. Gorčina. Ljutnja. Koja traje nekoliko sekundi. Taman toliko da ti srce ne stane. Treba se sabrati i zvati hajdukovce pod sjever. Treba im dati impuls za nastavak.
Torcida je najbolja navijačka skupina. Načelno ne podržavam isključivost, ali u ovome nema dvojbe. Tko misli drugačije, ili ima ozbiljnih problema s percepcijom, ili nije bio na Poljudu. Tužno i jedno i drugo. Torcida nikad ne napušta, ne zaboravlja svoje, pomaže potrebitima, odana je, fanatična, duhovita, angažirana, posebna. Budući da je opis bizarno krenuo u smjeru Hvalospjeva ljubavi, red je zaključiti s “Torcida nikad ne prestaje.” A opasna je rabota biti torcidaš. Pogotovo na sjeveru Poljuda. Ne znam kako je igračima na terenu, ali znam kako je na tribini. Znam onaj osjećaj kad naši zabiju gol, pa stadion podrhtava, mlado i staro skače kao ludo, srce samo što ne iskoči, suze zaplešu na rubu oka, pa pomisliš “Koji je vrag sad ovo, još najbolje da se rasplačem, među ekipom, jebote!”, pa protrljaš izdajničko oko i okriviš bengalku dva reda ispod, onu koja je zamirisala na pobjedu. No kad oni drugi zabiju, pa se sekundu poslije gola, a tri sekunde prije negodujućeg zviždanja, dogodi onaj odvrati muk, ona grozomorna, rječita tišina, tada znaš da se događa nešto prokleto opasno: 25 000 srdaca upravo je stalo. I uopće se ne šalim. Kad Hajduk primi gol, srce stane, grlo se stisne, želudac zaboli. Tako vjerojatno izgleda početak kraja, no budući da Hajduk živi vječno, pa je sukladno tomu i Torcida besmrtna, nema stajanja, nema umiranja. Treba navijati dalje.
Torcidaška su srca jednako izložena i treptava kao i srca igrača u bijelim dresovima na terenu. Ovi potonji pretrče kilometre i kilometre, pomičući granice vlastite izdržljivosti ako žele pobijediti, ali i Torcida na tribinama trči svoju svaku utakmicu kao da joj je zadnja, jer bez nje sve skupa ne bi imalo smisla. Bez Torcidā, nogomet bi se ugasio. Nema tih novaca koji mogu zamaskirati tišinu tribina. Gol koji si zabio, a koji nemaš s kime proslaviti ne vrijedi mnogo. Oni igrači koji shvaćaju nogomet, kojima osim nogu radi i srce, žive za huk tribina i skandiranje njihova imena kao imena heroja. To je smisao, to je ono što ćeš prepričavati unucima, to je ono čega ćeš se sjećati minutu prije nego što ispustiš zadnji dah i odeš igrati negdje gore, s hajdučkim legendama. Ne glupi transfer, ne isprazni, prolazni novac.
Svaka je utakmica na Poljudu predinfarktni ples, svaki je dribling prema protivničkom golu elektrošok, a Torcida je defibrilator. Opasno je, istina. Zna biti i bolno. I nezdravo. Ali to neokaljani bijeli klub drži na životu, i to ga čini posebnim, zbog toga protivnički treneri poslije utakmice nisu sposobni za analizu igre. Kad vidiš igrače ispod sjeverne tribine, i onu vojsku s istim šalovima koja struji stadionom i tu svoju luđačku energiju ulijeva u igrače, nema tu, prijatelju, analize igre. Naša igra (što nije nužno dobro, ali je naše) često je nošena euforijom, a ne formacijom koju je smrtnik markerom naškrabao po ploči. Hajduk igra u ritmu kojim ga Torcida nosi. A to je jučer bio ritam srca. Brz, živahan, eskplozivan, sretan. Baš takav kakav mora biti.
