Iako je prvenstvena pobjeda protiv Dinama, uz vrlo dobru i angažiranu igru, dijelom ublažila gorak okus koji je ostao nakon polufinalne utakmice Kupa i sraza istih protivnika, ponuđena ostavka sportskog direktora Gorana Vučevića za sada nije prihvaćena, ali u javnosti se barata s informacijom da on sam zbog prevelikog pritiska želi otići. U međuvremenu se oglasio i tekstom kojeg je napisao za Slobodnu Dalmaciju u kojem je rekao da je odgovoran za trenutno stanje u Hajduku, ali ne i kriv za loš rezultat. A sramotno loša, neangažirana, predstava Hajduka, i to u utakmici koja možda nije bila povijesna, ali je svakako bila (po)najvažnija utakmica sezone (jer kako drukčije okarakterizirati derbi koji odlučuje o finalistu Kupa) je i dovela do toga da Vučević ponudi svoj mandat na raspolaganje. Sportski direktor preuzeo je tako odgovornost za loš ulazak u nastavak sezone, što je svakako još jedan dokaz kako se radi o izrazito korektnom i moralnom čovjeku.
Vučević kao jedini krivac?
Ipak, pitanje koje se svakako mora postaviti je je li Vučević krivac i je li jedini? Navikli smo već da većina klubova ovakve krizne situacije rješava smjenom trenera. Ovog puta, sportski direktor je taj koji je preuzeo ulogu “Pedra”. Hoće li odlazak Gorana Vučevića značiti i rješenje Hajdukove rezultatske krize, te hoće li se svi problemi sportske politike i strategije riješiti tom jednom, jednostavnom, kadrovskom promjenom?
Za početak, u oči bode činjenica o stavljanju mandata na raspolaganje – po logici stvari, o mandatu sportskog direktora, trebao bi odlučivati predsjednik Uprave, dakle onaj koji ga je i odabrao. A ipak, o ovom pitanju na kraju odlučuje nadzorni odbor (NO)?! NO po statutu razrješuje ili imenuje sportskog direktora, ali odluku o razrješenju donosi predsjednik, pa, umjesto da predsjednik Brbić prihvati ili odbije ponuđenu ostavku, odgovornost za odluku se prebacila na nadzornike. Uostalom, Vučević je već treći sportski direktor u mandatu Marina Brbića, te bi se svakako trebalo postaviti i pitanje njegove odgovornosti, kao i priupitati se skriva li on svoju odgovornost iza nadzornog odbora kluba?
Nadalje, niti trener Burić ne može biti lišen kritike, Hajduku se praktički redovito događa da u najvažnijim utakmicama (Liberec, Dinamo, Rijeka) odigra ispod svake razine. Objektivna odgovornost sportskog direktora za loše stanje prve momčadi svakako postoji, međutim, on zasigurno nije jedini odgovorni, ali je jedini koji je preuzeo odgovornost.
Kad se podvuče crta…
Koji su uopće razlozi zbog kojih je Vučević stavio mandat na raspolaganje? Kako bi se ocijenio njegov rad u protekle dvije godine, te što ostavlja iza sebe?
Vučević je u klub stigao u zimu 2014. godine. Danas, dvije godine i dva mjeseca kasnije, Hajduk je posloženiji klub, sa jasnijom organizacijom klupske struke. Dolaskom Vučevića, konačno je ustrojena ozbiljna skautska služba, te se igrači u omladinsku školu i prvu momčad uglavnom dovode nakon odrađenog skautinga, kada je više ljudi uvjereno u kvalitete pojedinih igrača.
Prva momčad je, nakon iznenadnog odlaska Igora Tudora, te promašaja sa Poklepovićem i Vukasom, poprilično redizajnirana. Doveden je ozbiljan trener, kakav Damir Burić svakako jest, dok se sa skromnim budžetom igrački kadar također kvalitetno popunio. Mladići Tudor i Juranović su postali standardni prvotimci,Ohandza se pokazao kao pravo pojačanje (nažalost, zbog problema s ozljedama nije doprinio koliko se očekivalo), Jefferson također, dok je Bili solidan igrač u rotaciji iako je doveden da bude oslonac momčadi, što nije ostvario. Hrvoje Milić zasad nije do kraja ispunio očekivanja, ali je svejedno riješio problem lijevog boka, dok je Argentinac Velazquez pokazao da je pravo pojačanje, ali i on je (pre)često ozlijeđen. Čak je i osporavani Velez, doveden iz indijske lige, u samo tri utakmice naznačio da se radi o jako zanimljivom i kvalitetnom igraču. Praktički jedini pravi promašaj je Arteaga, koji je trebao riješiti problem napadača, ali se jednostavno nije uspio uklopiti, nezadovoljan činjenicom što je poslan na posudbu iz Palerma netom nakon što su ga kupili. Uostalom, Hajduk je, u prvom dijelu sezonu, došao i do play-offa Europa lige, te je bio poprilično konkurentan i Dinamu i Rijeci. Ne treba zaboraviti ni produljenje ugovora Nikoli Vlašiću, za čiji ostanak na Poljudu najveće zasluge idu upravo Goranu Vučeviću.
Od prodaja – Caktaševa nije imala alternative zbog izlazne klauzule, a pitanje je je li se mogao dogovoriti ugovor bez nje? Iako u trenucima kada je potpisana Caktaš je izgledao kao da ga treba potjerati, a ne mu dati novi ugovor. Milovićeva prodaja je nadmašila sva očekivanja. Jedino je Balić igrač koji zavrjeđuje podrobniju analizu – je li se moglo od njega napraviti igrača, fali li u sportskoj stručnoj službi stručnjaka koji bi na tome radili ili je prodan na vrijeme – odgovor možda i nikada nećemo doznati. Osim prodanih, čitav niz ozlijeđenih igrača (Ohandza, Velazquez, Velez, Vlašić, Bencun) rezultirao je slabim ulaskom u nastavak sezone. Možda je trebalo dovesti još igrača zbog širine kadra, možda neko klasnije pojačanje, ali stanje u prvoj momčadi zasigurno trenutno nije razlog zbog kojeg je Vučević trebao podnijeti ostavku. U svakom slučaju pravi test rada na dolascima biti će tek ovog ljeta za kada je najavljeno i plaćanje odšteta za igrače.
Znatno veći problem je omladinska škola, glavni segment u kojem se od Vučevića očekivalo da napravi najveći pomak. No, upravo u srcu cijelog kluba situacija je daleko od idealne. Na čelo škole postavljen je Srđan Andrić, koji je dobio potpuno odriješene ruke, iako bez ikakvog prethodnog trenerskog ili funkcionarskog iskustva, bez referenci, pa čak i bez potrebne trenerske licence ili formalnog obrazovanja. Licencu do danas još uvijek nije riješio. Vučević, zauzet obvezama oko prve momčadi, praktički je potpuno prepustio brigu oko omladinske škole neiskusnom Andriću, koji se oslonio na postojeće djelatnike škole, očekujući od njih pomoć. Događale su se tako paradoksalne situacije, u kojima tajnik škole Danijel Durdov, u suradnji s Andrićem, imenuje trenere, vodi stručne sastanke, dovodi igrače na probu i ocjenjuje potencijal igrača u mlađim kategorijama… Nedovoljno kvalitetan/školovan/iskusan trenerski kadar, nedostatak individualnog rada s igračima, promašena strategija s B momčadi. Kod B momčadi treba napomenuti da su jedini igrači koji su u zadnjih godinu dana izašli iz B momčadi Juranović i Tudor,koje je upravo Vučević gurnuo u prvu momčad prije godinu dana. Treba biti pošten i napomenuti da je još igrača došlo iz B momčadi do A, ali samo se navedeni dvojac ustalio u A ekipi, a oni i nisu proizvod B momčadi, jer su tamo bili kraće razdoblje. Tu je i nepostojanje sustavnog ocjenjivanja igrača na probi. Sve su to parametri koji su rezultirali činjeničnim stanjem da Hajduk, trenutno, u omladinskoj školi nema igrača na kojeg računa da bi već sad ozbiljnije mogao konkurirati za prvu momčad.
Čak i vrlo talentirana generacija kadeta, od koje se u klubu puno očekuje, na pola sezone ne pokazuje napredak kakav se tražio. Svjestan nedostataka, Vučević je nedavno angažirao Gorana Pekasa, kao koordinatora starijih uzrasta, te paralelno s tim proveo potpuni redizajn B momčadi, u kojoj sada ipak ima nekoliko zanimljivijih igrača (Jandrek, Delić, Imamović), međutim, postavlja se pitanje zašto se čekalo dvije godine? Hoće li se toliko čekati i da se u B momčadi riješi problem bekova, što je bila jedna od najslabijih točaka prvog dijela sezone, a problemi su i dalje ostali isti?
Neadekvatni uvjeti rada zasigurno predstavljaju jedan od objektivnih problema koje bi trebalo što hitnije rješavati, međutim, ti uvjeti ne mogu biti opravdanje za sve probleme koji nesumnjivo postoje. Planirani kamp neće riješiti sve Hajdukove probleme, niti će sam od sebe izbacivati kvalitetne i obučene nogometaše, te još bitnije trenere činiti većim stručnjacima.
Iako je fokus javnosti uglavnom usmjeren ka prvoj momčadi, dojam je da se Vučeviću tu nema previše toga za zamjeriti. Primjerice, ljetne pripreme, na koje bi trebali ić i nekoliko kadeta, pripremaju se šest mjeseci unaprijed, sa jasnim planom i vizijom, što dosada svakako nije bio slučaj. Međutim, omladinska škola svakako je u domeni odgovornosti sportskog direktora, i tu Vučević po hijerarhiji odgovornosti teško zaslužuje prolaznu ocjenu.
Poštenje i moralnost kao glavni adut
Iako se u organiziranim klubovima o tome niti ne raspravlja, Vučevićeva moralnost i poštenje predstavljaju pravo osvježenje za Hajduk. To, zasigurno, nije dovoljan uvjet za poziciju sportskog direktora, nije dovoljno niti za ostanak na tom mjestu, ali predstavlja temelj na kojem treba inzistirati, ne samo kod sportskog direktora, već i svih ostalih pozicija u klubu.
Nova sjednica NO Hajduka za par dana dati će odgovor ostaje liVučević na poziciji sportskog direktora kluba. U slučaju da NO odluči prihvatit ostavku Vučevića ili dogovori s njim razlaz u nekom periodu dok se ne nađe alternativa, sportski direktor Hajduka svakako zaslužuje zahvalu i adekvatan oproštaj od kluba za sve učinjeno. Ne zaslužuje ni prozivke, a pogotovo ne niske udarce, jer je Hajduk za njegovog rada učinio značajan korak prema boljoj budućnosti.
Nikola Slišković
