Ako bi gledali jednu od karakternih konstanti među nogometašima, onda bi primijetili da dosta njih apriorno smatra kako su isključivo na temelju igračkog iskustva zavrijedili pravo na prihvaćanje njihovog razmišljanja, gotovo na dogmatskoj razini. Manjak empirijskog pristupa životu, pa često i manjak samokritike natjera mnoge od njih da po završetku profesionalne karijere istog trenutka pređu u neke druge nogometne sfere, najčešće trenerske; zaboravljajući pritom da viđenje igre i razina odgovornosti u toj ulozi funkcioniraju na jednoj sasvim drugačijoj razini. Tad često dođe do neuspjeha; za potvrdu te teze čak ne moramo izdvajati imena poput Balakova, Matthauml;usa, Maradone ili Ruuda Gullita – dovoljno je zaviriti u bazen domaćih trenera, koji se često i sami dodatno kompromitiraju igrajući na kartu sigurnosti sustava koji će im redovito omogućiti kakav-takav angažman i ostajanje na nečijem radaru.
Kada je početkom prosinca Gary Neville prihvatio ulogu glavnog trenera Valencije, potez je bio predmet mnogih polemika. Nakon inicijalnog odbijanja ponude Manchester Uniteda da preuzme ulogu trenera u omladinskoj školi, Neville se dao u svijet nogometne analitike. Po svom osobnom nahođenju, Gary nije bio spreman ući u taj svijet; u dokumentarcu “Class of ’92”, posvećenom možda i najtalentiranijoj generaciji nogometaša Manchester Uniteda – uz besmrtne “Busbyjeve bebe” – Neville skromno priznaje kako pri prelasku u juniore nije bio dovoljno dobar. “Sa šesnaest godina sam donio svjesnu odluku da sve stvari u životu podredim životnoj želji da postanem prvotimac Uniteda”, kaže u dokumentarcu, pa nadodaje: “distancirao sam se od prijatelja, od života svojstvenog tinejdžeru znajući da ne smijem riskirati ništa što bi kompromitiralo moj put. Posvetio sam se isključivo treniranju, odlučan kako se ne smijem uloviti da žalim za neostvarenim snom jednog dana.” I ta misao je zapravo postala ne samo njegova mantra, već i ono što ga je izdvojilo od ostalih po završetku velike nogometne karijere. Po istoj toj osnovi je stekao iznimnu reputaciju kao analitičar, gdje – pomalo pretjerano – priznaje kako o nogometu nije znao ništa “osim kako igra Manchester United”, ali se okružio prvoklasnim mentorima u vidu Sir Alexa Fergusona i Roya Hodgsona, pod čijom je paskom služio kao pomoćni trener engleske reprezentacije. Pet godina kasnije, stigla je ponuda koju “nije mogao odbiti”. Njegov prijatelj i poslovni partner – vlasnik Valencije Peter Lim – ponudio mu je mjesto na klupi nakon što je Nuno Espirito Santo, nedvojbeno talentiran trener, izgubio autoritet u svlačionici.
Neville je znao da je posrijedi okolnost u kojoj može potvrditi svoj stečeni kredibilitet u gotovo laboratorijskim uvjetima, ali na najvišoj razini. Brat Phil je već godinu dana u klubu kao pomoćni trener, gdje je često slovio kao dobroćudni most između Santa i igrača, dok prijateljstvo s Limom stoji kao potvrda da će sve odluke o njegovoj budućnosti u klubu donijeti sam, bez ikakve implementacije autokratskih naglih rezova svojstvenih za često nerealno ambiciozne vlasnike u jednako takvoj atmosferi koja vlada svijetom nogometa. Bolje temelje uistinu nije mogao poželjeti i naizgled je teško očekivati da bi ikada bio bolji trenutak za novi izazov u Nevilleovom životu. No, kao i svaki put do sada, Nevillea čeka mukotrpno dokazivanje vodeći momčad koja ima talentiranih pojedinaca, ali s teretom perpetualne situacije u kojoj gotovo svake sezone ostaju bez stupova momčadi poput Coste, Pereire, Mathieua, Otamendija, Soldada; dok istovremeno navijači traže borbu za sam vrh.
Nakon remija u gostima kod Deportiva ovog vikenda, situacija se nekako primirila u odnosu na turbulentni tjedan prije toga, obilježen zbrajanjem štete uzrokovane mršavim domaćim remijem protiv davljenika iz Vallecasa. Neville je možda i prvi put osjetio od kraja igračke karijere što znači biti pod reflektorom kritičara, došavši u sukob s novinarima po pitanju njegovog navodnog prebacivanja odgovornosti na igrače; poteza koji u nogometnom svijetu često prethodi mnogo većim, često i fatalnim posljedicama po trenera. Ipak, njegova elokvencija, iskrenost i šarm mu daju kredit kod novinara, dok rezultatski stoji na križanju gdje ga jedan kvalitetan skalp – najbliže kojem je došao remijem s Benitezovim Realom čime je i “potpisao” Rafin otkaz – dijeli od prebacivanja težišta na optimističnu stranu, dok ga isto tako novi neprihvatljiv kiks može baciti u potpuni disbalans; vaga koje je Neville – unatoč svom trenerskom neiskustvu – poprilično svjestan. Ono čega možda i nije je činjenica da taktičnost u predviđanju vlastite budućnosti ne samo kao trenera Valencije, nego kao trenera općenito nije nešto što ljudi oko tako prominentnog kluba – prvenstveno navijači – žele čuti. Nerealno je od njih da imaju simpatije prema njegovom rezonu u kojem fokus očigledno stavlja na sebe, a ne na odnos njega i momčadi. Valencia je ipak prevelika ekipa da bi Neville preko leđa kluba kupovao svoj osobni kredibilitet testirajući vlastitu viziju nogometa u praksi, nudeći pritom poprilično ambivalentne komentare koji sežu od “mogu otići kroz mjesec dana i povući se iz trenerskog svijeta” do “mogu ostati ovdje godinama”. I tu se možda krije ona pukotina u petrijevoj zdjelici njegove, u skladu s analitičkim afinitetima pomno razrađene budućnosti kao trenera; pukotina koja u filmskom narativu hororaca često označava početak nekakve kataklizmičke pandemije.
Generalno gledajući, realnije je očekivati da će Nevilleova karijera u Valenciji završiti neuspjehom nego uspjehom. To ni u ludilu ne bi smjelo, koliko god bilo onih koji to žarko žele, dati opravdanje da ga se stigmatizira kao neuspješnog trenera. Bolje je pitanje u ovom trenutku tko bi više mogao izgubiti ako ovaj status quo rezultira krahom? Logično bi bilo pretpostaviti da bi mnogo veću odgovornost snosio Peter Lim, koji bi teško mogao izbjeći prozivke onih koji bi ovu epizodu okarakterizirali kao uslugu prijatelju i suradniku da se poigra i provjeri da li mu je zaista trenerski poziv primamljiv kao stalni odabir karijere, a sve na štetu samog kluba. Da se ne zavaravamo, u tom bi slučaju dobrim dijelom i imali uporište za kritiku, no istovremeno bi se nekako previdjela činjenica da bi Neville preko noći prišio sebi renome ishitrenog i impulzivnog oportunista, koji je samo iskoristio prečac da bi tek – provjerio afinitete. Kako drugačije objasniti koncept ugovora na šest mjeseci mladom čovjeku s perspektivom da postane dobar trener, ali koji istovremeno nije siguran da li to na kraju krajeva uopće želi? Puno i previše upitnika je u zraku, a koji se u bilo kojem trenutku mogu kao oštrice sručiti na Nevillea, Lima, sam klub; pa čak i na njihovu poslovnu suradnju, u najcrnjem scenariju.
Gary Neville je često isticao kako nema luksuz prijeći iz klupe u katedru, osjećaj koji je nedostajao tolikim igračkim veličinama, kako sam i spomenuo na početku teksta. Međutim, da li je pritom napravio fatalnu grešku i pritisnut kritikama o građenju kredibiliteta iz sigurnosti relativno neopterećene uloge analitičara preskočio nekoliko stepenica na svom putu? Jer je u svojoj posvećenosti tome da postane vrhunski nogometaš imao samo to na pameti kao cilj, dok u ovom slučaju pokušava zadržati taj narativ, iako istovremeno naglašava kako se paralelno trudi okušati u još nekolicini uloga koje u budućnosti može preuzeti, od predsjednika niželigaša Salforda do filantropski nastrojenog vlasnika hotela. Poprilično kontradiktorno razmišljanje, koje ga u konačnici može kompromitirati dublje nego eventualni trenerski neuspjeh na klupi Valencije.
Juraj Vrdoljak
