Manuel Francisco Dos Santos umro je 20. siječnja 1983. godine zaboravljen od nogometnog establišmenta, u dubokom siromaštvu. No, na posljednji počinak ispratile su ga tisuće ljudi, navijača koji su preplavili groblje Raiz de Serra u Riju.
Nakon 49 godina briljantne karijere i buntovničkog, gotovo odmetničkog života, Mane je našao svoj mir. On je igrao i stvorio jogo bonito, izraz koji je gotovo izgubio svoje značenje uslijed pretjeranog korištenja.
Mane je bio taj koji je pretvorio nogomet u najljepšu igru, on je igrao jogo bonito. Za njega je urugvajski pjesnik Eduardo Galeano rekao: “U cijeloj nogometnoj povijesti nitko nije usrećio više ljudi.”
https://youtu.be/WOb0h049tWo
Kad se rodio daleke 1933. jedan od njegove mnogobrojne braće krstio ga je imenom male i neugledne ptice, sasvim obične i beskorisne – Garrincha. Pod tim će ga imenom upoznati čitav svijet, no na nogometnom terenu nikada nije postojao ljepši nogometni pjev. Tamo je malena ptica proizvodila magiju, a njen poj postajao najljepši i najraskošniji.
Garrincha je rođen sa nogama savinutim u jednu stranu, kralježnicom u obliku slova S. Nitko nije imao ni najmanje nade da će postati sportaš. Odrastao u teškom siromaštvu, uz oca alkoholičara Manuel Mane Garrincha opovrgnuo je sva očekivanja i prognoze. Postao je najbolje desno krilo na svijetu i donio Brazilu naslov svjetskog prvaka 1958. godine, a 1962. postao je i najbolji igrač svijeta.
Na terenu je bio sebičan, nediscipliniran i nepredvidljiv. Ali nedvojbeno briljantan. Njegovi driblinzi su lomili zglobove protivničkim braničima. Bio je majstor lopte, apsolutni genij na terenu, a njegove predstave bile su prava umjetnička djela. Žongler i dribler, kombinacija klauna i genija, čije su svinute noge onemogućavale protivnicima da predvide u koju će stranu krenuti. Legenda kaže da je znao krenuti u prodor i bez lopte, a da ga obrambeni igrači hipnotizirano prate. Toliko je ulijevao strah na terenu.
Rođen u Pau Grandeu, nedaleko od Rija Manuel je počeo raditi u lokalnoj tvornici odmah nakon 14. rođendana. Nedjeljom je igrao za tvornički tim, no nije pokazivao previše interesa za nogomet izvan toga. Legenda kaže da je 1950. godine, dok se igralo finale SP između Brazila i Urugvaja, on radije otišao na ribanje. U gradovima su bili postavljeni zvučnici preko kojih se pratio radio prijenos, no on je radije izabrao ribe, a rezultat je saznao tek po povratku kući, kada je ugledao uplakana lica.
Uoči SP 1958. godine Mane Garrincha je morao izvaditi krajnike i tom je prilikom izgubio dosta krvi. U Selecao se vratio pet kilograma lakši. Kada ga je Pele ugledao i upitao je li sve u redu Mane se samo nasmijao i odgovorio iskreno i naivno poput djeteta: “Ispunio sam svoj san. Izvadio sam krajnike i sad moram jesti sladoled!”
Kasnije te iste godine Selecao je igrao pripremnu utakmicu s Fiorentinom, a Mane je briljirao. U drugom poluvremenu nanizao je nekoliko Viola, padali su Robotti, Magnini, Cervato prije nego je podvalio fantastičan lažnjak vrataru Sartiju. No Garrincha ne šutira na prazan gol, on čeka onog istog Robottija, kojeg je već prevario. Robotti se sjurio, Manuel fintira ramenima u lijevo, a jadni Talijan se zabio u vratnicu i skoro onesvijestio. Tek tada je loptu gurnuo u gol, mirno, kao da drugačije i nije mogao. Loptu je lagano uzeo pod ruku, odnio je na centar i spustio. Na stadionu je nastao muk na trenutak, a onda su uslijedile ovacije za magiju, kojoj su svjedočili i čarobnjaka u dresu Brazila. Unatoč visokom porazu domaći navijači su bili svjesni genija malenog Brazilca, svinutih nogu.
Brazil je osvojio to prvenstvo 1958. godine, a Mane je igrao sjajno. Bio je nenadmašan na desnom krilu, unatoč činjenici da u finalu nije znao s kime igraju. Osvojio je Brazil prvenstvo i četiri godine poslije, svjedoci kažu skoro isključivo na Garrinchin pogon. Brazil nikada nije izgubio susret s njim i Peleom u momčadi. Cijelo to vrijeme igrao je za Botafogo, zov europskih velikana nije ga privukao. Zabio je 232 golova u 579 mečeva, bio je paklen igrač, pravi upaljač strasti na terenu. Čak u najvećim utakmicama živio je za dribling, potez. Prešao bi protivnika driblingom, pričekao da ga ovaj opet sustigne i onda ga ponovno predriblao i prošao.
Njegova priča nikad nije bila samo nogometna. Briljantan na terenu, život nakon karijere nudio je sasvim drugačiju priču. On nikada nije bio običan sportski idol. Daleko od toga. Bio je alkoholičar i ženskar, koji je imao 14 djece s pet žena. Nevinost je, kažu izgubio s kozom, a njegov intelekt bio je na razini osnovnoškolskog djeteta. Posljedica siromaštva, djetinjstva lišenog osnovnih stvari ili kakve bolesti. Nogometni bogovi su očito čudni i kapriciozni, jer nogometni genij znaju tako neskladno upariti s ekscesnim privatnim životom, kakvom ovisnošću i nebrojenim turbulencijama.
Već do SP 1966.godine počeo je njegov strmoglavi pad, a karijera je bila zapravo gotova. Ozljede i alkohol su ga uništile. Napustio je Botafogo, promijenio još nekoliko klubova, no nastupi su bili sve rjeđi. Postajao je svoj najveći neprijatelj, piće i nasilničko ponašanje su postajali svakodnevni pratitelji. Inkontinencija, intoksikacija. Umro je sam, siromašan, nesvjestan svijeta oko sebe. Svijeta kojem je pružio neke od najljepših poteza ikad viđenih.
Alegria do povo (Radost ljudi) ili Anjo de Pernas Tortas (Anđeo krivih nogu) kako su ga sve zvali najvoljeniji je brazilski igrač svih vremena, mnogi će reći i najbolji. Iako je Pele bio taj koji je ponio nadimak O Rei(Kralj), mnogi koji su gledali Malu Pticu kako igra smatraju ga većim i boljim.
Pele i Mane Garrincha bile su dva različita pristupa, dvije krajnosti i dva svijeta. Bili su Yin i Yang brazilskog nogometa. Jedan je pažljivo gradio i stvarao sliku o sebi, drugi je živio za trenutak. Jedan je pazio na imidž, drugi je bio pijanica i ženskar. Dok je Pele akumulirao bogatstvo i novac, Mane je trošio i živio kao da sutra ne postoji. Jedan je pazio na medije i odnose s njima, drugoga nije bilo briga. Pele je gradio medijsku sliku o sebi, drugi je izbjegavao novinare i intervjue. Priča kaže da su mu velike svote novca propale, jer su novčanice jednostavno istrunule, zaboravljene u nekoj kutiji. Na terenu su bili nepobjedivi u žutom dresu, no sudbine su im bile različite. I danas će mnogi Brazilci reći da je Mane bio bolji, jer : “Pele je zabijao golove, Manuel Francisco Dos Santos je igrao najljepši nogomet.” Njihov odnos sličan je možda onom McCartneya i Lennona. Na staroj Maracani obojici velikana bila je iskazana počast, pa se gostujuća svlačionica zvala imenom Pelea, a onda domaća Garrincha. Danas nacionalni stadion u Brasiliji nosi ime Estadio Nacional de Brasilia Mane Garrincha.
U priči o Manuelu Franciscu Dos Santosu teško je izbjeći njegovu osobnu dihotomiju. Genij i tragična figura. Strast i ljepota nogometa, kojeg je igrao kao nitko prije njega i tamna sjena životnih problema izvan travnjaka. Bio je nedvojbeno najzabavniji igrač Brazila i svijeta uopće. Onaj koji je Svijetu pružio toliko radosti, umro je sam i napušten od nogometnog establišmenta.
Na grobu stoji epitaf : Aqui descansa em paz aquele que foi a Alegria do povo- Mane Garrincha !
Ovdje u miru počiva onaj koji je pružao radost ljudima – Mane Garrincha!
Edo Zdravković
