Da je naš sugovornik u nekom paralelnom svijetu proizvod koji treba izreklamirati, bilo bi znatno lakše nego predstaviti ga publici u svjetlu u kojem zaslužuje. Tada bismo rekli: superefikasni multipraktik, 3 u 1, must have ili nešto slično, a ovako možemo samo u najkraćim crtama spomenuti da je perspektivni mladi Makaranin Frane Visković student pete godine kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bas gitarist benda Miki Solus, i ono nama najzanimljivije – zaljubljenik u nogomet. Deset godina igrao je u Zmaju, pet u Horvatima, no dok bi to mogao biti očekivan put mladog nogometaša na relaciji Makarska – Zagreb, iz gomile ga izdvaja činjenica da je ujedno i trener fakultetske ženske malonogometne ekipe.
N+: Kako je počeo tvoj trenerski put?
FV: Na fakultetu je već bila oformljena malonogometna ekipa, a običaj je da je kapetan najčešće i trener. Na drugoj godini postao sam kapetan-trener, a otprilike u isto vrijeme nastala je ženska malonogometna ekipa. Trener sam postao sasvim slučajno: skupina djevojaka mi se obratila u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, pitale su jesam li voljan okušati se kao njihov trener. Rekao sam da možemo probati i tako je sve počelo. Budući da smo kao djeca uvijek igrali nogomet u muško-ženskim ekipama, nisam imao predrasuda. U početku mi je, doduše, bilo čudno: deset djevojaka te mora slušati, ponekad su neraspoložene, ponekad živčane, svaka ima svoju viziju igre, no s vremenom smo se počeli sve bolje slagati i respektirati jedni druge.
N+: Po čemu je ženski nogomet drugačiji od muškoga?
FV: Muškarci su neusporedivo argesivniji. Mnogo više koriste gornji dio tijela, tj. ruke i ramena, više se guraju, čvršći su u duelima. No to je zbilja samo pitanje građe tijela, razlika u težini i visini igra važnu ulogu. Što se profesionalnih nogometašica tiče, drugih razlika u odnosu na muškarce nema.
N+: Kakve su reakcije okoline na tvoj trenerski angažman?
FV:
N+: Kako gradiš svoj trenerski autoritet?
FV: Od samog sam se početka postavio poprilično hladno, s distancom. Ako odnos trenera i igračice prebrzo prijeđe u prijateljstvo, počet će dobacivanja i prijedlozi, a s vremenom će doći do neslaganja i svađa. Sad sam već dugo trener pa sam sa svim djevojkama dobar, poštuju me, odnos je prijateljski, no cijene moje mišljenje kao mišljenje iskusnijega. S muškima ide znatno teže jer svatko misli da sve zna.
N+: Smatraš li da trener ženskih selekcija može doći do klupe domaćeg drugoligaša ili prvoligaša u muškoj konkurenciji?
FV: Mislim da može. Nogomet je sam po sebi jednostavna igra, nema velikih razlika. Napredak više ovisi o ambicioznosti trenera nego o tome trenira li žene, djecu ili niželigaše.
N+: Kakav je odnos HNS-a, medija i publike prema ženskom nogometu? Što se može poboljšati?
FV: Primijetio sam da HNS na svojim stranicama prenosi vijesti o ženskoj reprezentaciji, no na TV-u je ženski nogomet sasvim marginaliziran. Publika kao publika uopće ne postoji. Sveučilišnu ligu i turnire fakulteta, doduše, ljudi ne prate ni kad muškarci igraju. Portali napišu članak-dva i to je sve. Problemi sa ženskim nogometom počinju u mlađim uzrastima. Većina roditelja ima predrasude prema ženskom nogometu. Uvjeren sam da trenirati nogomet želi barem dvostruko više djevojčica nego što ga sad trenira. Ta se želja ili potiskuje ili ignorira. Zašto? Kao prvo, nemaju gdje trenirati! Klubovi bi trebali imati mlađe ženske kategorije, u početku vjerojatno ne onoliko koliko je muških, no od nečega se mora krenuti. Mediji su također povezani sa slabom popularnošću ženskog nogometa. Kako bi i bio popularan ako je u medijima i dalje na razini tabua?
N+: Smatraš li da mladi zapostavljaju sport zbog drugih obveza?
FV: Definitivno. Ako se vrijeme dobro posloži, sve se stigne. Mladi se skrivaju iza fakulteta i obveza koje često ne postoje, no pet sati tjedno se može izdvojiti za sport. Sve ovisi o čovjeku i njegovoj volji. Primjerice, studenti FER-a imaju svoju nogometnu ligu. Očito stignu i učiti i igrati.
N+: Za kraj, želiš li nastaviti nogometnu karijeru ili ćeš se opredijeliti za fakultet i glazbu?
FV: Volio bih ostati u nogometu. Trenirao sam klince pola godine i to je bilo divno iskustvo, no bilo je teško uskladiti svirke i utakmice vikendom. Vidjet ćemo. Volio bih biti trener mlađih uzrasta i igrati barem na amaterskoj razini. Ne bih mogao bez nogometa.
Magdalena Mrčela
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
