Sportska dionička društva, poput većine ostalih poslovnih subjekata, imaju obvezu objave svojih godišnjih financijskih izvještaja pa smo tako došli do osnovnih financijskih podataka za šest klubova koji se natječu u 1. i 2. HNL. To su HNK Cibalia, HNK Hajduk, NK Istra 1961, NK Osijek, HNK Rijeka i RNK Split. Podaci za NK Zadar još uvijek nisu dostupni obzirom da je klub sa Stanova svoje preoblikovanje dovršio u studenom prošle godine.
Treba napomenuti da se ipak radi o osnovnim financijskim pokazateljima za prošlu godinu koji ne omogućuju detaljnu analizu poslovanja ovih dioničkih društava.Primjerice HNK Hajduk ili HNK Rijeka zbog proteka još jedne godine koncesijskog ugovora za korištenje stadiona imaju amortizaciju od cca 8 odnosno cca 1,2 milijuna kuna koja predstavlja knjigovodstveni, “papirnati” rashod, a ne stvarni odljev novca. Nešto više o tome ćemo moći reći u trenutku kada budu javno dostupni revizorski izvještaji za navedene klubove.
Također se jedan podatak ističe, a radi se o brojci od 35.048 kuna koja predstavlja prosječnu plaću zaposlenika NK Osijeka. Vjerojatno se radi o tome da je bar jedan od igrača koji je stranac i koji je nastupio za Bijelomdash;plave tijekom 2014. godine iskoristio mogućnost da svoj odnos s klubom regulira putem ugovora o radu, a ne ugovora o djelu što je dovelo do nerealnog pokazatelja ove statističke kategorije u odnosu na druge klubove.
Osim sportskih dioničkih društava četiri prvoligaša su ustrojena kao udruge građana. Radi se GNK Dinamu čiji smo financijski izvještaj za proteklu godinu već analizirali, potom NK Lokomotivi, NK Slaven Belupu i NK Zagrebu čiji podaci uz one od NK Zadra još uvijek nisu dostupni.
Ono što nas u ovoj cijeloj priči može brinuti je, osim financijskih podataka koji su za neke klubove porazni, činjenica da se financijskoj strani poslovanja klubova u medijima ne pridodaje previše pažnje, a onda kad se i piše o tome, to se često radi bez sustavne analize, s paušalnim ocjenama sportskih novinara koji ne vladaju potrebnim znanjima o čitanju financijskih izvještaja pa tako ili samo prenose što im je rečeno ili, nažalost, često donose promašene zaključke.
To je posebno problematično jer se time propušta sjajna prilika da se na neki način obrazuje čitatelje, jer nogomet je stvar koju prati i koja zanima velik broj ljudi, a istovremeno se u njemu, kad je riječ o europskim klubovima, ali i domaćim prvoligašima, okreće velik novac, pogotovo u odnosu na prosječna primanja pojedinca. Ako se podaci prezentiraju nekritički, bez objašnjenja, propušta se mogućnost da se poduči publiku što pojedine stavke znače, ali i da se na vrijeme upozori o mogućem lošem poslovanju nekog kluba. To je iznimno važno ako znamo da domaći klubovi dobar dio proračuna ostvaraju donacijama iz proračunskih sredstava, najčešće iz gradskih proračuna. Naravno, pritom se ne smije zaboraviti da se klubovi služe i infrastrukturom u javnom vlasništvu, odnosno stadionima i trening centrima.
Naravno, pritom je bitno staviti nogomet u kontekst ostalih sportova mdash; svjedoci smo da nemaju svi sportovi jednak tretman kad je u pitanju dodjeljivanje proračunskih sredstava ili jednostavno korištenje infrastrukture. Nogometni klubovi tu često imaju prednost nad primjerice atletikom, a istovremeno neki od njih imaju dovoljno prihoda iz drugih izvora, poput transfera, zarade od europskih natjecanja ili TV prava, a o takvih prihodima drugi sportovi mogu uglavnom samo sanjati. Upravo stoga, trebalo bi dodatno propitati koliko su takvo proračunsko izdvajanje i ostale beneficije opravdane za nogometne klubove, dok drugi sportski kolektivi mogu o njima samo sanjati.
Karlo Propadalo
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
