Pola godine je iza nas, a to je u poslovnom svijetu vrijeme kad su poduzeća dužna objaviti svoje financijske izvještaje za prethodnu godinu. Istu stvar rade i klubovi organizirani kao športska dionička društva, a među njima je možda i najzanimljiviji HNK Hajduk Split. Klub koji se popularno voli nazivati “narodnim” i klub oko kojeg se vode žustre polemike oko ispravnosti odabranog puta.
Financije su uvijek dobar i konkretan pokazatelj rada i uspjeha, kao i temelja za dugoročnu održivost i rast.
Naravno, kod sportskih društava, sportski rezultat je ultimativni pokazatelj uspjeha, no tu već znamo da “majstori s mora” ne kotiraju najbolje (da budemo izravniji, izraz “majstori” bi trebao biti zabranjen za Hajdukove igrače, toliko su “dobri”).
Koliko se zaradilo, a koliko potrošilo, pokazat će nam račun dobiti i gubitka kluba.
Prva stvar koju vidimo, presjek poslovnih prihoda kroz zadnje četiri godine, zapravo je i najpozitivnija stvar koju ćemo vidjeti u financijskim izvještajima kluba. Čelnici Hajduka su mnogo pažnje i truda usmjerili ka povećanju osnovnih vrsta prihoda, koje bi trebale činiti čvrste temelje jakog Hajduka. Ti “temelji” su gotovo udvostručeni od 2012. (26,8 mil. kuna) do 2016. godine (50,3 milijuna kuna). Prihodi od navijača i sponzora polako, ali kontinuirano rastu, kao i prihodi od prodaje robe (koji su dosegli visokih milijun EUR-a lanjske godine).
I dok su prihodi rasli, poslovni rashodi su (silom prilika) zadržani na gotovo identičnoj razini kroz cijelo promatrano razdoblje. Ogromni dugovi i nerealno postavljeno poslovanje iz prijašnjih godina “stisli” su blagajnu kluba i vodstvo (na čelu sa Brbićem) je moralo “rezati” na sve strane. Hajduk već godinama izdvaja za plaće igrača osjetno manje nego Dinamo i Rijeka, što se jako dobro vidi na sportskom (ne)uspjehu (doduše, nisu problem samo financije, problem je i što se iz internih izvora – omladinska škola – ne stvara dovoljno kvalitetnog kadra). Uvjerljivo ispod 20 milijuna kuna troši se na igrače, a kad im se pridoda cijela radna zajednica, onda se taj iznos kreće oko 30 milijuna kuna godišnje i čini oko 50% svih poslovnih rashoda.
Spomenuti poslovni rashodi i dalje premašuju poslovne prihode, ali taj omjer je drastično popravljen. Kada bi gledali klasičan EBITDA (dobit prije kamata i amortizacije), Hajduk bi dobio prolaznu ocjenu jer je “pozitiva” osigurana u svakoj od zadnje 3 godine. No, kod nogometnih klubova je uvijek bitno izdvojiti i transfere iz redovnog poslovanja, radi bolje slike stabilnosti i uravnoteženosti poslovanja. Time dolazimo do “gubitka” od 16 milijuna kuna, što je zapravo vrhunsko postignuće ako pogledamo nekoliko godina unazad u Hajdukovim financijama ili usporedimo sa drugim klubovima iz naše lige.
Izlazni transferi su klubu osigurali 30 milijuna kuna prihoda, no gotovo 6 milijuna je odmah otišlo na provizije i ostale troškove transfera. Otprilike takva visina prihoda od transfera je i potrebna klubu da bi na ovoj razini troškova funkcionirao (što sigurno nije cilj kluba i njegovih navijača, ciljevi bi trebali biti nešto viši).
Hajduk je, kao i svih prethodnih godina, ponovo iskazao knjigovodstveni gubitak (6 milijuna kuna, kao i 2014. godine). No, taj gubitak je uglavnom kreiran iz ne-financijskih izvora, odnosno iz rashoda koji nisu zahtijevali novčani izdatak (amortizacija stadiona 7 milijuna kuna, te otpis potraživanja od gotovo 5 milijuna kuna). Ako ćemo pojednostavljeno gledati na novčane tokove, onda se upravo u ovome krije razlog zašto je Hajduk u stanju smanjivati ukupan iznos dugova (obveza), a istovremeno ostvaruje gubitak.
Bilanca kluba će nam prikazati kretanje imovine i spomenutih obveza, koje su svakako najveći teret, ili bolje rečeno – sidro, koje usporava rast i stabilizaciju kluba na ozbiljnoj natjecateljskoj razini.
Ukupna vrijednost bilance pada iz godine u godinu, što je posljedica ostvarenih gubitaka, kao i osjetno veće amortizacije imovine od ulaganja u istu. Iako su to negativni trendovi, istovremeno bilježimo pozitivan trend smanjenja obveza.
Na strani imovine, 85% aktive čini nematerijalna imovina koja se odnosi na prava korištenja “Poljuda“. Izrazito nepovoljan pokazatelj za likvidnost kluba jest kratkotrajna imovina, čija vrijednost pada iz godine u godinu. Hajduk na dan 31.12. prošle godine praktično uopće nije imao likvidnih sredstava (novac) koja bi omogućila normalno poslovanje (laički rečeno – životari se od danas do sutra).
Zanimljivo je napomenuti kako unutar stavke “aktivna vremenska razgraničenja” postoje nedospjela potraživanja u iznosu od 2,5 milijuna kuna koja su knjiženja temeljem transfera Duje Čopa i Ivana Perišića, po kojima se očekuje isplata solidarne naknade (budući da su bili članovi Hajduka u svojoj karijeri).
Vrijednost kapitala pada, a razlog tome je već spomenut – poslovanje s gubitkom. Više od pola temeljnog kapitala “pojeli” su gubici, koji dosežu vrtoglavih 140 mililjuna kuna. Kada smo već kod pozicije kapitala, onda je bitno napomenuti da je došlo do značajnih promjena u vlasničkoj strukturi kluba. Dok Grad Split i dalje drži većinski paket (56%), Tommy d.o.o. je napravio osjetno okrupnjavanje dionica i sada drži 24,53% vlasništva. Time je priskrbio i značajniji utjecaj u klubu kroz Nadzorni odbor.
Ostao nam je još zadnji bitan dio bilance za analizirati, a to su obveze. Vidjeli smo – “love” nema, a kapital pada. Da slika ipak ne bude tako tužna, vodstvo kluba je poradilo na smanjenju ukupnih obveza koje pritišću klub.
Prikaz kroz zadnje 4 godine lijepo ocrtava kretanje obveza (uključujući i rezerviranja za sporove), točnije njihovo postepeno smanjenje. U prosjeku, klub je “dužan” 10 milijuna manje svake godine, ali i dalje je ukupan iznos veći od 70 milijuna kuna. Ovi podaci vraćaju nas na naslov teksta – smjer je pozitivan, ali sve skupa predugo traje i navijačima ponestaje strpljenja (očito, ne samo njima, nego i novo izabranom Nadzornom odboru, koji je “pomeo” glavnog “dišu” Brbića, a potom su klub napustili i glavni trener Burić te sportski direktor Vučević).
U gornjoj mini-tablici dali smo i koeficijent tekuće likvidnosti, koji je jedan od osnovnih pokazatelja “zdravlja” nekog poduzeća. Ako znamo da je poželjna vrijednost ovog koeficijenta 2 (dvostruko više kratkotrajne imovine od kratkoročnih obveza), onda je jasno koliko još Hajduku treba do “ozdravljenja”. Vidimo kako je koef. tekuće likvidnosti u 2015. godini pao na razinu iz 2012. godine, no to treba uzeti sa “zrnom soli”. Naime, uzroke lošijeg pokazatelj ne treba tražiti u financijskom slabljenju, nego u drugačijoj klasifikaciji obveza.
Tekuća 2016. godina je godina u kojoj je Hajduk dužan vratiti cjelokupan iznos aktiviranog jamstva Grada Splita, koji je podmirio obveze kluba prema bankama u prethodnim godinama. Iznos obveze za jamstvo je nešto veći od 26 milijuna kuna, a dospijeva na datum 21.10.2016. godine. Međutim najave su da su Grad Split i klub postigli neformalni dogovor da se ulaganje kluba u infrastrukturu koja je u vlasništvu lokalne zajednice prizna kao smanjenje obveza. Uz to, klub mora vratiti i manje pozajmice Agrokoru (2,3 mil. kn) i Izvor osiguranju (2,9 mil. kuna).
Najveći iznos obveza Hajduk duguje raznim dobavljačima (cca 30 milijuna kuna), unutar čega se “kriju” i obveze prema igračima i trenerima koje su na dan 31.12. prošle godine iznosile 4,7 milijuna kuna (vjerojatno 2 plaće – jedna zakašnjela i jedna redovna).
Na kraju, ostala je još jedna zanimljiva pozicija (pasivna vremenska razgraničenja), koja se sastoji od prihoda budućih razdoblja. Gotovo 2 milijuna kuna odnosi se na zaprimljen novac od sponzorstava, koji će biti priznat u prihode u narednoj (2016.) godini budući da se odnosi na proljetni dio natjecateljske sezone. Preostalih 3 milijuna kuna su kapitalna potpora Grada Splita sa svrhom ulaganja u zamjenu travnjaka i drenažnog sustava na glavnom terenu, a bit će knjiženi u prihode sustavno kroz razdoblje u kojem će klub amortizirati troškove radova.
Koji je zaključak nakon svih brojki i računica? Možete otići u više smjerova i negativno i pozitivno, kako volite. Negativa? Nije teško… Hajduk je pomalo uredio financije i ponešto umanjio dug, ali je usput poprilično devastirao momčad. Troši se 10 milja EUR godišnje, a roster se sastoji od igrača kojima je štopanje lopte neusvojena disciplina, kojima je prevelik psiho-fizički napor točno dodat loptu dva puta zaredom, te od nekolicine solidnih do dobrih pojedinaca koji razmaženo razmišljaju o odlasku. Omladinska škola do sada nije radila, ni pokušala napraviti iskorak. Jedino što je i u 2015. bilo nakontinuirano visokoj razini je – kmečanje. Ipak upravo što je i 2015. Hajduk i dalje izgledao korak do raja, ali nikako da se on napravi, smjena kompletne vrhuške kluba – i predsjednika uprave i sportskog direktora i trenera – doima se, sportskim rječnikom govoreći, kao pokušaj Nadzornog odbora da prodrma momčad – i to onu na katu Poljuda. Želite nešto pozitivnije? Može i to… Nećemo reći ništa povijesno ni prijelomno, ako kažemo da Hajduku i dalje treba “samo” jedan značajan iskorak da bi bio ozbiljan klub. Bilo rezultatski, bilo transferni. Hajduku treba (is)korak od 50 milijuna kuna da bi “prodisali punim plućima” i konačno izašli iz (uvjetno rečeno) stečajnog postupka. Lako je to reči, teško ostvariti (pogotovo ako nemate kvalitetan ustroj kluba i ljudske resurse koji mogu stvarati vrijednost). Upravo je to – LJUDSKI RESURSI, ono što u nogometnom klubu može stvoriti “nešto” (igrača i igru) iz “ničega” (sirovog talenta). Ima li Hajduk danas prave i dovoljno dobre ljude, pokazati će nam neki budući financijski izvještaji. I da, čisto da budemo na čisto. Ovo je pravi smjer. Narodni Hajduk (uz pomoć kvalitetnih investitora-partnera-sponzora). Bilo kakav drugačiji Hajduk nema smisla. Financijsko poslovanje i izvještaji kluba su potvrda toga (“narodni Hajduk” bi danas bio uvjerljivo najčišći i najuredniji domaći klub, da nije naslijedio 110 milijuna kuna dugova i otprilike jednak broj sudskih procesa od “političkog Hajduka”), a 40 tisuća članova su pečat na tu potvrdu.
Ivan Prekratić Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.]]>
