Godina ide svome kraju, što je obično vrijeme za analizu događaja i svođenje računa. U ovom slučaju, analizirat ćemo poslovne knjige Intera iz Zaprešića za 2013. i 2014. godinu. “Div iz predgrađa” navedene godine proveo je u drugoligaškom društvu, no ove sezone vratio se među elitu. Jesu li financijski dovoljno stabilni i jaki za ozbiljnije natjecanje, pokazat će nam financijski izvještaji kluba.
2013. godina bila je osjetno “plodnija” za klubu u pogledu prikupljanja prihoda. Ostvarili su 13,2 milijuna kuna prihoda, dok su rashodi iznosili 10,7 milijuna. Time je ostvarena dobit od 2,5 miiljuna kuna, no sumnjamo kako je u klubu bilo previše radosti budući da su ispali iz 1. lige. Najveći udio u prihodima ostvaren je od prodaje roba i usluga. Objavljeni podaci ne daju nam detaljniji uvid u izvore tih prihoda, no pretpostavljamo kako je velika većina tog novca zarađena kroz izlazne transfere (Frano Mlinar u Udinese za milijun eura). Ističemo i donacije Grada Zaprešića koje Interu donose milijun i pol do dva milijuna godišnje. Ostale donacije (poduzetnika – sponzora) doživljavaju strmoglav pad u 2014. godini, što zbog nastupanja u nižem rangu natjecanja, što zbog loše gospodarske situacije u zemlji.
Na rashodovnoj strani ističu se troškovi igrača, koji čine više od 70% svih rashoda. Uslijed ispadanja u 2. ligu, klub je smanjio navedene troškove za više od 2 milijuna kuna. No, čak ni takvi rezovi nisu bili dovoljni kako bi klub osigurao pozitivno poslovanje. Drastičan pad prihoda (sa 13,2 na 6,5 milijuna kuna) gurnuo je Inter u minus od 1,8 milijuna kuna.
NULL
Iz računa prihoda i rashoda vidimo kako je situacija u klubu daleko od bajne, no također se naslućuje kako ne postoje veliki, strukturni problemi u poslovanju. Takvu sliku potvrđuje i bilanca kluba.Klub nije u posjedu nikakve relevantne dugotrajne imovine, postoji tek nekoliko tisuća kuna neotpisane vrijednosti postrojenja i opreme. Financijska imovina (ekvivalent kratkotrajnoj imovini kod poduzeća) doživljava pad sa 3 milijuna kuna na niskih 1,2 milijuna. To je posljedica naplate većine potraživanja od kupaca. Također, može se primijetiti iznimno nizak iznos najvrednije imovine – novca, kojim klub raspolaže na kraju obje promatrane godine. Jasno je kako klub jedva “spaja kraj s krajem” kako bi održao likvidnost i podmirivao obveze.
U tom pogledu, valja baciti pogled na pasivu bilance, gdje dominiraju obveze. Vidljivo je kako Inter dio svog tekućeg poslovanja financira iz kredita i zajmova (koji su porasli iznas milijuna kuna u 2014. godini). Obveze za rashode poslovanja ponešto su smanjenje, no ukupan iznos obveza postojano se održava na 2,6 milijuna kuna.
Ostvareni manjak u 2014. godini rezultirao je negativnim predznakom ispred vrijednosti vlastitih izvora. Drugim riječima, Inter ne posjeduje nikakav kapital, odnosno – vrijednost cjelokupne imovine kluba nije dovoljna za pokrivanje svih obveza. To je naravno, samo “papirnata” vrijednost. U stvarnosti klub ipak posjeduje i prava na raspolaganje igračima (kojih nema u imovini).
NULL
Zaključak ove priče je sličan kao i većine ostalih priča naših nogometnih klubova. Živi se od prodaje igrača, uz malu pomoć lokalnog proračuna i ponekog sponzora.Pozitivna strana poslovanja Intera je što nisu ušli u velike “dubioze” (dugove) kao mnogi drugi klubovi. Proračun je relativno malen, pa se uz pomoć pokojeg transfera može osigurati život (ili životarenje?). Istovremeno, malen proračun je i glavni ograničavajući faktor u napretku kluba. Ima li znanja, ambicija i novca za dizanje “diva iz predgrađa” na više razine? I, još važnije od toga, može li se to učiniti tako da se klub okrene nekim drugim izvorima financiranja, poput bolje suradnje s vlastitim navijačima, otvaranjem prema njima i svojevrsnom demokratizacijom kluba, gdje bi se onda i navijači više povezali s klubom i na taj način ga smatrali više svojim?
Ivan Prekratić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
