Search
Close this search box.

FIFA – pregled korupcije i pogled u budućnost

U nekim prošlim vremenima, ranih devedesetih, dok je Hrvatskom vladao čemer, a američkom gitarskom scenom Pavement, Stephen Malkmus pjevao je “Zurich is Stained”. Trinaest godina poslije, Pavementa više nema ali misao ostaje aktualna mdash; nešto je trulo u državi FIFA. Krajem svibnja, prije nego je Barcelona promarširala Europom četvrti put u 9 godina, španjolska Sevilla u Varšavi je stvarala povijest osvojivši Europa Ligu rekordni četvrti put. Međutim, nogomet koji se igrao na terenu nogometnu javnost i medije toga dana nije previše zanimao. I uistinu, ako niste fan Seville ili Dnjipra, teško je ne složiti se s generalnim stavom: kako je bilo moguće koncentrirati se na događaje na terenu dok se krovna svjetska nogometna organizacija nalazila usred najvećeg korupcijskog skandala od svog osnutka?

Popis afera svakodnevno se povećava
Američkomdash;švicarska zajednička kriminalna istraga, koja je završila uhićenjima skupine visoko pozicioniranih FIFA dužnosnika 27. svibnja u luksuznom ciriškom hotelu Baur au Lac (gdje su uživali u krvavo zarađenoj “allmdash;inclusive” usluzi, na račun FIFAmdash;e), označila je samo početak lavine i iznošenja FIFAmdash;inog prljavog rublja u javnost. Uslijedilo je nekoliko hektičnih tjedana gdje su se jedni na druge vezali događaji nalik na scenama iz Monty Phythonovog Letećeg Cirkusa. Činilo se da je sav zdrav razum i privid normalnosti bačen kroz prozor. Prvi čin nam je priredio sam veliki vođa, Sepp Blatter, koji, par dana nakon uhićenja, velikom većinom ponovno izabran za čelnog čovjeka FIFAmdash;e ne bi li, u zapletu kakvog ne bi ni M. Night Shymanalan u najboljim danima napisao, 4 dana od ustoličenja abdicirao s prijestolja ne bi li “sačuvao reputaciju nogometa i FIFAmdash;e“. Tragikomični igrokaz novcem pijanih staraca (Izvršni odbor FIFAmdash;e nikada nije imao ženskog člana) koji već par desetljeća vrte kolo nogometnog podzemlja ovdje nije stao. Uslijedila su daljna uhićenja, dokazi o neregularnostima pri odabiru Rusije i Katra kao domaćina sljedeća dva Svjetska prvenstva, priznanje Irskog nogometnog saveza da je primio “pozajmicu” od 5.000.000 eura nakon kontroverznog ispadanja od Francuske u dodatnim kvalifikacijama za SP 2010, kao i dokazi o ulozi Jacka Warnera i Jeromea Walckea (dvojice najvjernijih poručnika Blatterovog nogometnomdash;korporativnog carstva) u primanju mita prilikom odabira Južne Afrike za domaćina SP 2010. Ne samo da je lista skandala koji su se nanizali prevelika za iznijeti nego ćete, vrlo vjerojatno, ako par dana ne pratite sportske vijesti, neki budući da i propustiti. Europski nogometni savezi (s iznimkom Rusije iz očitih razloga i Španjolske zbog njenih jakih veza sa Katrom) su se otvoreno pobunili, u igru se upleo američki IRS, čak su i, osim Švicarske, odvojene istrage otvorile Kolumbija, Kostarika i Australija. Činilo se da je se kula od karata počinje rušiti.

Povijest korupcije

Povijesnu važnost događaja kojima svjedočimo nemoguće je podcijeniti: riječ je o javnoj potvrdi činjenice da je krovna svjetska nogometna organizacija duboko ukorijenjena u sistemsku korupciju, podivljali nepotizam i zatvoreni krug klijentelističkih odnosa između šačice Blatterovih vazala i najbogatijih svjetskih marketinških i medijskih korporacija. Američka državna odvjetnica Loretta Lynch, koja predvodi istragu, nazvala je FIFAmdash;inu korupciju “rampant, systemic and deep rooted” (divlja, sistemska i duboko ukorijenjena). Implikacije su kolosalne mdash; nije riječ o zloupotrebi položaja, o izoliranom incidentu nekolicine korumpiranih birokrata koji predstavlja iznimku u odnosu na normalno funkcioniranje sistema mdash; ovo nije FIFAmdash;in Watergate. Riječ je o samoj logici organizacije koja se zove FIFA i koja na svim svojim gala večerima slavno proklamira ljubav prema “predivnoj igri” i na čijem je grbu sintagma “for the love of the game“, organizacije za koju su mita, pranje novaca, korupcija i namještanje domaćinstava SPmdash;a modus operandi, a ne izolirani slučajevi. Za ljude koji su dio nogometne kulture goruće pitanje, naravno, glasi: što to sve znači za nogomet? Za nogomet kao sport, za nogomet kao biznis, za nogomet kao kulturu, za nogomet kao svjetsku zajednicu. Je li moguće organizaciju poput FIFAmdash;e vratiti nogometnoj zajednici kroz niz reformi ili nam je potreban radikalan rez, tabula rasa, nov početak? Odgovor, kako to i često biva, velikim djelom leži u prošlosti.

Zapadna Njemačka, 1974. Svjetsko prvenstvo. Cruyffova Nizozemska izgubila je prvo od tri finala na svjetskim smotrama, domaćini su slavili, a van terena, u vrhu FIFAmdash;e su se događale promjene koje će dugoročno usmjeriti organizaciju na put koji završava u lisičinama pred švicarskim Baur au Lac. Sir Stanley Rous, dotadašnji čelnik FIFAmdash;e i Joao Havelange, predsjednik brazilskog saveza, ukrstili su mačeve u izborima za novog čelnika saveza. NovinarBrian Phillips upravo ovdje locira sistemsku promjenu koja je FIFAmdash;u pretvorila u ono što je danas. Sir Rous je bio čelnik staroga kova, rođen u tradicionalističkoj Engleskoj, on je bio posljednji predstavnik romantiziranog pogleda na igru mdash; cijenio je amaterizam, strast prema igri i, prije svega, prioritizirao Europu u odnosu na ostale kontinente. Njegova FIFA bila je anakronizam mdash; eurocentrična, rasistička (SP 1966 imalo je jedno mjesto za predstavnika Afrike i Azije zajedno) i, prije svega, gluha na sistemske društvene promjene u društvu koje će nogomet promijeniti zauvijek. Havelange je, u povijesnom i reformnom smislu, bio prvi FIFAmdash;in birokratmdash;modernist. Pobijedio je, kao što uvijek i pobjeđuje, modernizam. Kao što Phillips navodi, Havelange je reformirao FIFAmdash;u imajući dva faktora na umu. Prvi, da su nemdash;europski nogometni savezi potencijalno ogromno uporište moći, imajući na umu dotadašnju europsku represiju i osjećaj isključenosti nemdash;europskih nogometnih centara. Drugo, da su u uvjetima razvijenog kapitalističkog potrošačkog društva, komercijalni potencijali nogometa uvelike neiskorišteni. SP 1970 bilo je prvo s potpunim televizijskim prijenosom, međutim, Rousov konzervativizam odbijao je umočiti FIFAmdash;ine gramzljive prste u latentne komercijalne potencijale TVmdash;prijenosa najvećeg svjetskog sportskog spektakla. Uostalom, kao što Scott Murray piše za britanski Blizzard, nogomet je dočekao svoj prvi puni TV prijenos u Rousovoj Britaniji tek 1983. (Tottenham Hotspur mdash; Nottingham Forest).

Rat nogometnih svjetova
Ako se vratimo u 2015., jasno je vidjeti da su oba faktora igrala ključnu ulogu u razvijanju suvremenog nogometa i da su Havelange i njegov tadašnji štićenik, kasnije nasljednik, Sepp Blatter, upravo na ta dva polja temeljili svoj monopol nad nogometnom politikom i ekonomijom u posljednjih četrdesetak godina. Blatterova moć danas, kao i Havelangeova kada je pobijedio Rousa, leži u slijepoj odanosti nemdash;europskih nogometnih konfederacija nakon godina “ulaganja” (mita) u infrastrukturu (privatne džepove) raznih afričkih, azijskih i južnoameričkih saveza. Istovremeno, glavni izvor svih prihoda FIFAmdash;e i dalje ostaje njena zlatna koka mdash; Svjetsko prvenstvo, oko kojeg se, iz različitih razloga, za FIFAmdash;inu naklonost bore nacionalne vlade svijeta (pravo na organizaciju takvog prestižnog događaja) i vodeće multinacionalne marketinške i medijske korporacije (za unosne ugovore reklamiranja tijekom SPmdash;a).

Zaprepašćujuće je koliko se malo sistemska hijerarhija promijenila do kraja sedamdesetih do danas. Međutim, ono što je i dan danas često pogrešno percipirano jest sama narav FIFAmdash;inog monopola nad suvremenim nogometom. Kao što Phillips argumentira, FIFAmdash;in godišnji prihodi od 1 bilijuna dolara nije niti blizu vodećim svjetskim korporacijama. Ono što definira FIFAmdash;u (i time definira i naravno njenih korupcijskih skandala) su perfidne veze koje njeni vodeći birokrati pletu iz svoje ciriške kule od bjelokosti mdash; veze s međunarodnim marketinškim megakorporacijama. Za uzvrat za ekskluzivne marketinške ugovore, Blatter i njegov krug prima novac koji se koncentrično raspodjeljuje prema raznim nogometnim savezima ne bi li se osigurao njihov glas i odanost. Zatvoreni krug nepotizma, korupcije i samomdash;održavanja. U svjetlu svega navedenoga, iluzorno je očekivati da će Blatterov neminovni pad izliječiti sve probleme koje već gotovo pola stoljeća muče FIFAmdash;u i svjetski nogomet. Možemo li se uistinu nadati radikalnom paradigmatskom obratu i potpunoj sistemskoj reformi organizacije pod novim vodstvomOdgovor je možda manje pesimističan, i ne glasi “teško” nego “možda”. Produžimo li korak dalje, upitajmo se: je li to doista ono što suvremeni nogomet treba i koliko je takav scenarij realan unutar sadašnjeg šireg društvenog okvira? David Conn je nedavno napisao predivan i nadom ispunjen članak o nevjerojatnom uspjehu FC United of Manchester, kluba kojega su prije 10 godina pokrenuli navijači Manchester Uniteda, ogorčeni povećanom komercijalizacijom i otuđenosti klupskog vrha od navijača nakon Glazerovog preuzimanja upravljačke strukture.nited of Manchester danas ima vlastiti stadion i nalazi se u britanskom Conferenceu (6. Liga), međutim ne predstavlja jedini primjer uspješnih kolektivnih antipoda suvremenom korporativnom supermdash;nogometu. AFC Wimbledon, osnovan od navijača Wimbledona nakon odluke uprave da preseli historijski klub u Buckinghamshire i preimenuje ga u Milton Keynes Dons, nalazi se u League Two (četvrti rang) i aktivno sudjeluje u razvoju sporta i solidarnosti u svojoj zajednici. Sepp Blatter i United of Manchester, FIFA i AFC Wimbledon, Mike Ashley i Bobby Robson, Davor Šuker/Zdravko Mamić i NK Varteks, riječ je o radikalnim polovima nogometne kulture. Prvi, rođen u sedamdesetima predstavlja blještave noći Lige Prvaka, multimilijunske sponzorske ugovore, komercijalizaciju, basnoslovne cijene ulaznica, “selebriti” kulturu, sistemsku korupciju i svođenje jezika nogometne kulture na jezik profita. Drugi predstavlja pogled odozdo, solidarnost zajednice, kolektivni rad, entuzijazam, bezuvjetnu ljubav prema nogometu kao duhu društva i, prije svega, ideju da je nogomet više od biznisa i profita.

Kuda ide FIFA?
Korupcijski skandal neće zamijeniti prvi pol ovim drugim, niti će pretvoriti FIFAmdash;u u volontersku organizaciju koja će više svojih prihoda trošiti na nove travnjake za mlade igrače širom svijeta, ali će možda malo gurnuti ravnotežu u drugu stranu. Uostalom, ako ništa drugo, možda će prijetnja zatvorskih kazni natjerati glavonje u FIFAmdash;i da shvate da se nogomet ne igra za stanja na švicarskim računima nego za navijače, entuzijaste i sve one koji su odrasli uz travnjake, livade, lopte i stadione. Podsjetimo ih još jednom na riječi već spomenutog Bobbyja Robsona, iz svoje knjige o Newcastle Unitedu (“My Kind of Toon”): “What is a club in any case? Not the buildings or the directors or the people who are paid to represent it. Itrsquo;s not the television contracts, getmdash;out clauses, marketing departments or executive boxes. Itrsquo;s the noise, the passion, the feeling of belonging, the pride in your city. Itrsquo;s a small boy clambering up stadium steps for the very first time, gripping his fatherrsquo;s hand, gawping at that hallowed stretch of turf beneath him and, without being able to do a thing about it, falling in love.” (Što je, uostalom, nogometni klub? To nisu zgrade, direktori ili ljudi koji su plaćeni da ga predstavljaju. To nisu TV ugovori, klauzule, marketinški odjeli ili direktorske lože. To je buka, strast, osjećaj pripadnosti, ponos prema vlastitom gradu. To je mladi dječak koji se penje stadionskim stepenicama prvi put, držeći oca za ruku, gledajući u taj posvećeni travnjak pred njim i, htio on to ili ne, zaljubivši se na prvi pogled.)

Luka Kostić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter