Koliko pažnje pridajemo problemu fašizma u nogometu, odnosno onima koji se služe takvim simbolima? Koliko je takvo ponašanje uopće prisutno u nogometu, a i sportu općenito? U Hrvatskoj je taj problem najčešće bio relativiziran, čak i onda kad je u skandalu glavnu ulogu odigrao novi pomoćni trener naše reprezentacije, Joe Šimunić. Nažalost, još veću buru izazvao je skandal sa svastikom na Poljudu, čijeg krivca policija i dalje traži. Osim toga, pamtimo i Livorno 2006. godine, kada su hrvatski navijači tijelima iscrtavaju kukasti križ, a godinu nakon zbio se sličan skandal usred Sarajeva, kada je umjesto svastike kreiran poznati ustaški simbol. No, o navedenim slučajevima manje – više sve znamo, a koga je još povijest upamtila kao prekršitelja iste vrste?
Vjerojatno najpoznatiji fašist među nogometašima, te najpoznatiji nogometaš među fašistima je Paolo Di Canio, koji je pogotke proslavljao visoko uzdignutom desnicom. Di Canio je nekoliko puta rekao da je veliki obožavatelj Benita Mussolinija, a na ruci ima istetoviran njegov nadima – Dux, odnosno Duce. Bio je i kažnjen zbog toga, no 10 tisuća eura i jedna utakmica suspenzije, teško da mogu ikoga naučiti pameti. Među Talijanima još se istaknuo svojom pameću i golmanChristian Abbiati koji je za sebe ustvrdio da je fašist, ali ne i rasist. Unatoč tome, i jedan i drugi su imali za svoj džep i ugled vrlo plodne karijere, a Di Canio je cijenjen i u Engleskoj gdje je bio i trener.
Upravo o Mussoliniju i njegovom utjecaju na nogomet, knjigu je napisao Simon Martin. U svojem djelu “Nogomet i fašizam”, objašnjava kako je Mussolini učinio sve što je u njegovoj moći da Italiji osigura naslove svjetskog prvaka 1934. i 1938. godine. Prvo od ta dva prvenstva odigrano je upravo u Italiji, a Mussolini je svojoj momčadi priuštio 12. igrača u vidu suca. Suca četvrtfinalne utakmice između Italije i Španjolske, Martin je nazvao “Mussolinijevim pješakom”, dok za polufinalnog suca, Ivana Eklinda iz Švedske, navodi kako je o taktici za taj meč raspravljao dan prije na večeri sa samim Benitom. Nakon dobro odrađenog posla u polufinalu, Eklind je za nagradu sudio i finalnu utakmicu, nakon koje je, naravno, Italija slavila pobjedu. Još je zanimljivija situacija s prvenstva četiri godine kasnije, kada je na meču protiv Francuske, naredio da njegova momčad istrči u potpuno crnoj varijanti dresova i štucni. Posebna je priča finale, kada je pred samu utakmicu igračima poslao telegram s porukom “Vincere o morire”, što znači “Pobijedite ili umrite”. Nakon meča, zastrašujuću izjavu, koja savršeno dočarava vladavinu Benita Mussolinija talijanskim nogometom 1930-ih godina, dao je mađarski golman Antal Szabo:“Možda sam dobio četiri gola, ali sam spasio barem tri života”
U listopadu 1996. godine Mark Bosnich, tadašnji golman Aston Ville, salutirao je ispred tribine s navijačima Tottenhama, za koje navija veliki broj židova. FA je za taj prekršaj Bosnichu isporučio smiješnu kaznu – 1500 funti.Travanj 2013. godine, donio je najveći fašistički skandal u Grčkoj, kada je igrač AEK-a Giorgos Katidis, nacističkim pozdravom proslavio pogodak s navijačima AEK-a. Kasnije se pravdao da uopće ne zna pravo značenje podignute desnice, no grčki je savez bio neumoljiv. Pet utakmica suspenzije i doživotna zabrana igranja u grčkim reprezentacijama. Kasnije ga je klub suspendirao do kraja sezone, a danas igra za Levadiakos.
Slične skandale pamtimo i van nogometnih terena. Max Mosley, tadašnji predsjednik Međunarodne automobilističke federacije, 2008. godine snimljen je kako se “zabavlja” s pet prostitutki odjeven u nacističku uniformu. Iako su osude tog čina bile velike, Mosley je ostao predsjednik FIA-a još godinu dana, kada ga je naslijedio Jean Todt. Najsvježiji je primjer nove Miss Italije, Alice Sabatini. Košarkašica po zanimanju, na jedno pitanje žirija odgovorila je da bi htjela živjeti u 1942. godini , te da bi htjela proživjeti rat o kojem su ispisane mnoge stranice. U javnosti je već dobila i odgovarajući nadimak – Miss fašizma.
Kratak je to presjek samo nekih fašističkih skandala koje pamti moderan sport. Iako su takvi skandali, barem od strane samih igrača, veoma rijetki, oni slučajevi kada se to i dogodi, morali bi se što strože kazniti, jer iz primjera Di Cania i Bosnicha teško da možemo izvući pouku.
I dok je problem navijača koji koketiraju s fašizmom višeslojan, odnosno, treba bit pažljiv kad je riječ o neukusnoj provokaciji (poput svastike na Poljudu), a kad je riječ o promicanju takve ideologije, ono što je važno istaknuti je da je to problem čitavog društva. Naime, takve se stvari mogu riješiti samo edukacijom, a ne represijom koja pojačava inat. S druge strane, problem onih koji su na čelu saveza, a istovremeno broje krvna zrnca, diskriminiraju na nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi lako su uočljivi, a tim više što su na odgovornoj poziciji, lako i uklonjivi. Ako ništa, za primjer drugima. Kad bi za to bilo volje naravno.
U protivnom, ako te osude nema ili je ona slaba, lako će pronaći opravdanje za takvo ponašanje i svi oni koji nisu na poziciji moći. Upravo se to nažalost događa i u domaćem nogometu. Kada Zdravko Mamić prijeti ili diskriminira, onda Hrvatski nogometni savez to pripisuje njegovom temperamentu ili osobnom mišljenju, koje kao da s njima nema nikakve veze, iako je dotični potpredsjednik tog istog saveza. Takav odnos prema problemu stvara samu dodatnu relativizaciju problema, a oni koji su na drugom kraju, bespomoćni, samo osjećaju još veći inat da rade ono što je zabranjeno. Hoće li to jednom shvatiti i u samom HNS-u? S ovom garniturom vladajućih, nažalost, teško je to očekivati.
Ivan Mušlek
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
