U Engleskoj je proveo 7 dugih godina, a kada je konačno dres Manchester Citija zamijenio onim torinskih zebri priča je bila da je jednostavno morao pobjeći od engleske klime i čestih kiša, koje su ga sprječavale u omiljenoj aktivnosti. Manchesterske padaline nisu mu dozvoljavale da “gradela” na otvorenom za obitelj i prijatelje, pa je bio prisiljen to činiti unutar kuće. Carlos Alberto Martinez Tevez poznat i kao El Apache otišao je u Torino 2013.godine, osvojio 2 Scudetta sa Starom Damom i došao na domak osvajanja Lige Prvaka i sad se vratio u obožavani Klub, klub svog života.
Pitanje je naravno koliko u onoj priči oko prelaska u Juve ima istine, no ljubav između Argentinaca i najboljih komada govedine, othranjenih naravno na Pampasima, odavno je potvrđena činjenica. Argentina i njeni stanovnici drugi su najveći konzumenti govedine na svijetu, a njihova kultura i tradicija uvjetovani su mesnom prehranom jednako kao tangom i nogometom. Strast prema mesu, tango i nogomet obilježja su nacije i gotovo svakog pojedinca. Nogomet u svemu tome zauzima posebno mjesto bez obzira na klasno porijeklo i status. El Apache je fantastičan primjer.
Maxi Rodriguez u Newell’su
Rođen je kao Carlos Alberto Martinez, da bi prezime pod kojim ga nogometni svijet zna uzeo u kasnijoj dobi. U djetinjstvu je pretrpio opekline trećeg stupnja od kipuće vode i na intenzivnoj njezi je proveo par mjeseci, ožiljak na vratu ostaje kao podsjetnik, kojeg se nije želio riješiti. Ponikao u manje poznatoj momčadi All Boysa, svoj san ostvario je kad je debitirao u žutomdash;plavom dresu najvoljenijeg argentinskog kluba. Poslije je prešao u brazilski Corinthians u više nego spektakularnom te kontroverznom transferu. Suradnja je trajala kratko, uslijedit će očekivani odlazak u Europu. Najprije West Ham zajedno sa Mascheranom, a onda i odlazak u Manchester. Crveni dres Uniteda, zamijenit će onim nebeskomdash;plavim Citija i dodatno uzburkati strasti među navijačima gradskih rivala. Poruke na billboardima i pokoji zapaljeni dres odraz su engleske navijačke kulture, sličan transfer u Buenos Airesu bio bi popraćen paljevinom drugog oblika. United i City uspješni su i bogati klubovi, baš kao i Juventus no to jednostavno nije bila njegova priča. Corinthians i europska avantura su bile posao. Strast i ljubav su ostale u Buenos Airesu, njegovom jugoistočnom dijelu, upravo u blizini stare gradske luke.
Izgleda da je došao trenutak povratka, nakon uspjeha sa torinskim Zebrama Carlito je prelomio. Njegovim povratkom “bosterosi” se nadaju polučiti uspjehe kakve taj klub zaslužuje. Za razliku od mnogih drugih on se iz Europe vraća u naponu snage. Sa 31 godinom na plećima mogao je komotno odigrati još nekoliko sjajnih sezona i zaraditi poneki milijun više, no on je želio drugo.
“Moja cijela obitelj i ja smo “bosterosi” i želim opet igrati u tom dresu! Ne mogu se požaliti na svoj život, na Europu, no ja sam Argentinac i nedostaje mi moja obitelj i želim se vratiti u Buenos Aires.” mdash;izjavio je prije mjesec dana. Ovo nije priča o Tevezovom igračkom stilu i golovima, ovo nije priča o kontroverzama i transferima , ovo je priča o odanosti i ljubavi u svijetu besramno bogatih nogometaša. Ovo je mali kamenčić u mozaiku argentinskog nogometa i argentinske kulture. 15 godina nakon što je sa Bocom osvojio Copu Libertadores, bio najbolji igrač turnira vraća se u kvart talijanskih doseljenika, vraća se na svoju Bomboneru.
Veron u Estudiantesu
Nazivali su ga Diegovim nasljednikom, no on je samo svoj, kontroverzan i drugačiji od svih drugih, a opet sličan milijunima drugih Argentinaca. Bez obzira na novac i životni uspjeh nogometna strast i ljubav prema klubu zajednička je svima. Mnogi su se Argentinci vraćali iz Europe odigrati poneku sezonu u domovinu. Teško je naći zemlju i kulturu, gdje su igrači toliko slični navijačima na tribini. Ponekad jednostavno moraš biti ljubomoran na tu zemlju i njihov nogomet.El Apache se vraća kući ! Njegova štorija morala je ovako završiti.
Iako je priča o Tevezu sigurno najveća, kada pričamo o razini zvijezde koja se vraća i u kojoj formi dolazi., posljednjih godina prvi je zov domovine osjetio Juan Sebastian Veron koji se vratio u Estudiantes iz La Plate 2006 godine u svojoj 31. godini. Došao je tamo na posudbu iz milanskog Intera, pa ostao trajno, sve do zaključenja karijere. Unatoč ponudama Boce i River Platea, vratio se u svoj voljeni klub mdash; i to ne na ljetovanje. Osvojio je s njima 2 naslova prvaka Argentine (2006 i 2010 godine), a predvodio je momčad i do osvajanja Cope Libertadores 2009. S nogometom je službeno prestao 2014. godine, no onda su ga sociosi Estudiantesa izabrali za predsjednika kluba.
Lucho Gonzalez u River Plateu
Nakon njega u svoj matični klub vratio se i Juan Roman Riquelme, 2007 u Bocu, a o njemu smo već pisali. Povrataka je bilo još. 2012. godine Maxi Rodriacute;guez vratio se u Newell’s Old Boyse 2012. godine došavši iz Liverpoola, također u 31. godini života. S Newell’sima uzeo naslov prvaka Argentine 2013. godine. Vratio se i legendarni Diego Milito u Racing, doduše nešto stariji, s 34 na leđima. No, dovoljno spreman da pomogne Racingu osvojiti lanjski naslov prvaka. Bilo je i drugih povrataka, poput Fernanda Gaga u Bocu, no ako ste se pitali gdje u cijeloj priči River Plate, ni oni nisu sjedili skrštenih ruku u zadnje vrijeme.
Fernando Cavenaghi vratio se lani u River i odmah pomogao klubu da osvoji naslov prvaka u domaćem natjecanju, ali i u onom kontinentalnom mdash; osvojio je s Riverom Copa Sudamericanu. Prošle godine, nakon duge ozljede, vratio se i Pablito Aimar, no zaigrao je tek prije koji mjesec, a nedavno su za klub potpisale još dvije zvijezde koje su nastupile prije 3 dana. Lucho “El Commandante” Gonzalez došao je iz Porta, doduše u 34. godini života i to nakon epizode u Katru, a njemu se pridružio i godinu dana mlađi Javier Saviola koji dolazi iz talijanske Hellas Verone. Kako bilo, primjera ima raznih, ali jedno je sigurno mdash; Argentinci ne zaboravljaju lako otkud su krenuli u svoj nogometni put.
