Dragi nogometaši Hajduka,
uopće vam neću pričati o tome kako je Hajduk najveći klub za koji ste igrali i za koji ćete ikad igrati, kako je grb Hajduka jedini, a dres najsvetiji i koliko je Hajduk važan i sve te slične stvari kojih ste se, vjerujem, naslušali, posebice vi što ste nešto duže u klubu. Već toliko da držim da takve objede više na vas nemaju učinka. Možda čak izazivaju i kontraefekt.
Često sam svjedok toga kako mnogi navijači, iako zaljubljeni u svoju ekipu i samu igru, ipak tu igru ne poznaju dovoljno dobro da bi znali artikulirati razloge loše predstave svojih ljubimaca onda kada se to dogodi. Tada često pribjegnu jednoj od najotrcanijih floskula nogometnog diskursa: “Nisu se trudili dovoljno.” Ovo je samo pristojna verzija. Realno, obično to bude garnirano raznim pretjerivanjima, psovkama, preuveličavanjima, svime onim što i jest karakteristično za verbalizaciju utjecaja povišene doze adrenalina u ljudi. No, ponekad, da budem fer prema vama – ne baš često, ali ipak, ta frazetina govori potpunu istinu. Ovaj zadnji derbi s Dinamom je taj slučaj.
Primili ste gol već u 2. minuti? E, i? Što to znači? Da treba prestati igrati? Ili da imate opravdanje odmah u startu? Time su Vam dramatično smanjene šanse za prolaz obzirom na rezultat u prvoj utakmici? Sad ide ona priča o dresu, dostojanstvu, ugledu kluba, vas samih, pa čak i argument vaše plaće i razine vašeg rada kao profesionalaca. Ali, kažem, nećemo tim smjerom, jer ste tamo već puno puta bili.
Protivnik vam je išao u leđa kontrama kao nož kroz zrak, bez ikakva otpora. Povratna trka – nula, kontre su imali i po 4 na 1, da nešto manje nepovoljne omjere ni ne spominjem. Toliko daleko stojite od protivničkih igrača da ovi imaju vremena pozirati fotoreporterima prilikom primanja i predaje lopte. Jeste li svjesni da vas je 8 (slovima: osam!) ispalo jednim protivničkim pasom kod akcije za 2:0?!
Mladi ste? Ma prestanimo već jednom s frazetinama! To što ste mladi ima više prednosti nego nedostataka: fizički ste moćniji (ili biste barem trebali biti) i imate manje respekta i straha, jer ste rjeđe kušali neuspjeh i niste se ni susreli sa svim zamkama koje, ne samo nogomet, nego i život nosi. Nije problem to što netko od vas donese krivu odluku ili ima krivu procjenu na terenu – to je sasvim prihvatljiva cijena mladosti, problem je kad nakon te pogreške ne potrčite da je ispravite.
Odgovornost trenera? Da, naravno da postoji. On je odgovoran da se znate postaviti, da igrate što manje leđima, da znate kako zatvarati prostor između linija i još mnogo toga. Ali, zar vam trener nije ništa od ovoga rekao, uputio vas, naučio vas? A i ako nije, imate li vi kakvu nogometnu inteligenciju u sebi da neke stvari procijenite i osjetite? Vi ne vjerujete u ono što na terenu trebate raditi ili pokušavate raditi, i onda to ispadne ovako kako je ispalo. Zašto, pobogu? Taj trener, uopće ni ne ulazeći u njegovu kompetenciju vas uvijek, baš uvijek, do jednoga, baš do jednoga brani! I onda kada to graniči sa zdravim razumom. Tako i nakon ove predstave. I iako i vi i mi i on, svi znamo da ste imali sramotan pristup, on opet izjavljuje da ste dali sve od sebe kako bi maksimalno skinuo teret s vas. Samo, zapitajte se malo – ako bi to bilo točno što trener kaže, koliki su to onda vaši limiti? Na koncu, kako se odužite čovjeku na takvom povjerenju? Ovakvom igrom?!
Nemojte, molim vas, slučajno pokušati nam prodati priču o tome kako su ovi događaji u upravljačkoj sferi kluba na vas negativno utjecali, pa niste mogli mirno raditi, pripremiti i odigrati utakmicu. Nemojte. Mogu misliti koliko je vama stalo do toga je li predsjednik NO-a Ljubo Pavasović Visković ili Slaven Marasović, je li predsjednik kluba Marin Brbić ili XY. Niste spavati mogli zbog toga. I to pogotovo sada, kada se predsjednik pobrinuo da vam svima budu isplaćene sve plaće. A sve da to i jest točno – je li se tako zahvaljuje i pozdravlja predsjednika na odlasku koji je također uvijek bio maksimalno korektan prema vama i je li se tako dočekuje nove ljude koji preuzimaju vođenje kluba?
Imali ste i imate podršku kakvu nijedna generacija u povijesti kluba nikad nije imala. Sa svih strana, i od struke i od vodstva kluba i od medija i ono najvažnije – od navijača. Jeste li svjesni tko stoji iza vas? Tko vas plaća? Shvaćate li da ste privilegirani baviti se poslom iz snova koji je tako dobro plaćen (barem u usporedbi s velikom većinom ostalih zanimanja u našem društvu) baš zbog ljudi koji toliko nogomet i iznad svega Hajduk da su spremni i zrak plaćati ako će to pomoći klubu? To su ljudi koji vas plaćaju! Bez njih, vi kao profesionalni nogometaši ne postojite. I nije to stvar Hajduka, nego je tako u bilo kojem profesionalnom nogometnom klubu – interes koji klub izaziva određuje vašu zaradu. Imate li poštovanje prema tome?
Odbijam vjerovati, iako mnogi tako rezoniraju, da vas pogoni samo novac. Vi ste mladi ljudi, tek formirate sebe kao osobe. Što vas nadahnjuje, što vas motivira, što vas tjera dalje u životu? O čemu razmišljate u onim trenucima prije spavanja? Zbog čega radite to što u životu radite? Postoje li neki ideali, neki snovi koji vas vuku naprijed?
Jeste li svjesni trenutka u kojem igrate za taj Hajduk? Jeste li svjesni da ste baš vi izlog, reprezentacija jedne ideje da čast i obraz nemaju cijenu? Znate li da je čovjek koji je prije koji dan tragično stradao, ne tako davno na splitskim ulicama svoj život stavljao na kocku kako bi mladima koji dolaze iza njega ostavio nadu? Da shvate kako prkos moćnome i zaštita slabome nisu tek riječi na papiru, nego ih se može živjeti. I onda nas svojim primjerom obvezao da i mi nastavimo tako. To je taj “Naš Hajduk” (iz Torcide izrastao!), vjerujem da ste barem koji put čuli za njih, pa čisto da pojmite o čemu se radi.
Hajduk je danas nada, pustite nogomet kao takav. Hajduk je nada da u našem društvu može drugačije, da može bolje. Hajduk je to neko svjetlo koje se ne gasi ma kako jaki vjetar i kiša bili. A vi ste igrači Hajduka, i budući je Hajduk nogometni klub, predstavljate ga (a zapravo sve nas koji volimo Hajduk, koji živimo tu nadu, jer mi smo Hajduk!) igranjem nogometa. Dakle, vi imate odgovornost za sve nas. Odgovornost da ljudima ne uzmete nadu. Ne bojte se, nitko od vas ne traži ništa što ne možete dati. Samo da se ne bojite nikoga i ničega i da uvijek poslije možete sebe pogledati ogledalo i reći da ste učinili baš sve što ste mogli. To je sasvim dovoljno.
Čovjek može živjeti bez hrane više desetaka dana, bez vode nekoliko dana, ali bez nade – ni trenutka.
