Dragi Mario,
ma da je od nekog drugog ne bi me toliko ni zasmetalo. Ti si čovjek kojeg sam još od tvojih igračkih dana doživljavao drugačijim. Pa sam u to bio još uvjereniji kada si se nakon igračke karijere umjesto kafića, kladionica i starleta uhvatio pera, premda povremeno . To me posebno obradovalo jer mi je bilo dokaz da imaš svoje mišljenje, da glavu koristiš i za mućkanje, a ne samo za udaranje lopte ili češljanje. A još me više veselilo to što imaš potrebu svoja razmišljanja i stavove iznijeti javno. I o tome se, Mario, radi. U tome je suština čitave priče. Vidiš, Mario, dogorjelo je do noktiju i nema se više vremena čekati.
Budući ni sam nisam nikad bio dijelom navijačke supkulture, ne pada mi na pamet analizirati uzroke određenih oblika devijantnog ponašanja dotičnih. Posljedice ionako vidimo svi i kao aktivni sudionici nekih društvenih općeprihvaćenih normi ponašanja s pravom ih osuđujemo. Međutim, svaka medalja ima dvije strane.
Znaš, dragi Mario, greška je bila vjerovati bezuvjetno da svi koji prate i vole hrvatski nogomet stanje u njemu kakvo je danas doživljavaju neodrživim. Pravo pitanje je drže li ga uopće problematičnim. Da ne govorim koliko ljudi je spremno uključiti se aktivno u borbu za hrvatski nogomet. Vidiš, ljudi u tom, kako ga ti nazivaš, “vašem Hajduku”, ili u Zajedno za Dinamo, svakodnevno žrtvuju svoje vrijeme i energiju koje bi inače trebali na obitelj, prijatelje i posao, kako bi pomogli hrvatskom nogometu. I od toga nemaju ništa osim osjećaja zadovoljstva garniranog onim iščekivanjem svake subote ili nedjelje kada brojiš sate do početnog udarca znajući da ne znaš ništa što će se dogoditi dolje, na travnjaku, gdje se i treba događati. Sada, nažalost, sve znamo i prije nego se lopta na utakmici prvi put dodirne. Kako i znanje nekad može biti nepoželjno, ha?
Ne, Mario, nije kapetanov posao, ni vas ostalih igrača, što bivših što sadašnjih, raditi išta drugo doli igrati nogomet, bilo za Hajduk, Dinamo, Željezničar, Sporting, Parmu, Chelsea, Benficu ili Brugge. Plaćaju vas da igrate, vi svoj proizvod isporučite i mdash; to je to. Doduše, pravo da ti kažem, nije posao ni ovih ljudi koji se svakodnevno bodu s rogatom vrhuškom hrvatskog nogometa, pa opet to rade. A ekonomisti su, odvjetnici, profesori, arhitekti, liječnici, inženjeri, novinari… nogometaša ni za lijek. A ipak se radi o nogometu. Nije li to ipak pomalo čudno? I pomalo indikativno?
Ipak, kako god okrenuli, razlika ne samo da postoji, nego je i evidentna: ovi ekonomisti, odvjetnici, profesori, arhitekti, liječnici, inženjeri, novinari… od hrvatskog nogometa nisu dobili ništa, a daju mu sve što imaju i mogu. S druge strane, vi nogometaši, od nogometa živite, dao vam je sve, bez njega ne biste bili ni bogovski plaćeni kako ste bili/jeste, niti biste bili popularni i medijski eksponirani kako jeste. Imate li pravo reći mdash; nije moja stvar?
Baš ta medijska težina koju u sportu imate, a koju neki navijač ili aktivist nikad neće imati, daje vam jedinstvenu podlogu za djelovanje. Kada ti ili Zvone ili Slaven dignete glavu da nešto kažete, čitava nogometna Hrvatska udahne i sluša. A vi nešto slabo govorite. Dokaz tome su ovi što sjede u Hiltonu danas.
Pišeš, Mario, da je sramota naš neiscrpan izvozni proizvod. Točno, nažalost. Međutim, radiš tu i jednu zamjenu teza, rekao bih mdash; nesvjesno, jer vjerujem da nisi zlonamjeran. Naprosto sve svrstavaš u isti koš. Da, točno je da je sramota to i to što se događa s hrvatskim nogometom, ali je sramota i to što na nekom drugom polju rade ovi koji upozoravaju na tu hrvatsku nogometnu sramotu. Opet postoji bitna distinkcija. Svi navijački neredi se promptno i temeljito, obično i prerevno sankcioniraju, a što je s ovim huliganima u odijelima? Vidiš li da njih netko sankcionira? Uostalom, dragi Mario, dobar konj ima tisuću mana, loš samo jednu mdash; ne valja.
Vidiš li, Mario, da se radi sve da se izbriše čitavu navijačku scenu s lica nogometne Hrvatske? Shvaćaš li da se to ne radi zato što nekome smeta par baklji ili to što netko ne sjedi na svom numeriranom mjestu? Shvaćaš li da huliganima u odijelima ne smetaju navijači kao takvi, nego ljudi koji misle svojom glavom, ne boje se reći to što misle javno, na stadionima, i imaju volje i energije za takvo što? Želiš li ergelu instrumentaliziranih, idiotiziranih individua na tribinama koje će filati s golemim navijačkim rekvizitima, brzom hranom i kojima će govoriti kad da se ustanu i kad da plješću? Želiš li klonove bez mozga koje ne zanima zašto se nešto događa i što je u pozadini svega, već se njima uredno manipulira u svrhu makar deklarativnog, ali nužnog mdash; legitimiteta, ako je takav uopće moguć. U nas je moguć.
Nije, Mario, čak sramota ni to što nam predsjednik saveza krade, ni to što nam dopredsjednik javno prizna da je kršio zakon, ali više nije, pa nema veze, ni to što prvi dopredsjednik javno prizna da je kupovao suce (ostale grijehe da mu ne nabrajam, ne bi dostajalo prostora ni u dva komentara), ni to što suci kojima su (ne)pravomoćno osuđeni šefovi dijelili crni novac i dalje dijele “pravdu” na travnjacima HNLmdash;a, ni to što jedan klub ima dvije ekipe u istom rangu natjecanja, ni to što za novce koje savez dobije za strateški razvoj nogometa u zemlji, kupe semafor jednom klubu i to je to… ima more toga, Mario i sve je sramotno. No, najveća je sramota i, za mene osobno, uvreda mdash; ovo stalno ponavljati. Pisati o ovome ponovo i nanovo, to je, dragi Mario, sramota.
Shvaćaš li, Mario, da navijači zovu u pomoć, već dugo zovu u pomoć. Nisu oni lirski tipovi koji će vam napisati pjesmu ili pismo kojim će vas nešto zamoliti, ali, vi igrači dobro znate iz vlastitog iskustva da će srce iščupati iz svojih grudi i dati vam ga na dlanu kad treba. Njima nema dana kad im se “ne da” i kad “nisu inspirirani”. Oni su uvijek tu. I u dobru i u zlu. I za dobro i za zlo. I sada trebaju vas, Mario. I tebe i Slavena i Zvonu i sve ostale koji imaju karaktera i mozga.
Dragi Mario, ne bojte se, neće vama suditi navijači. Sudit će vam povijest hrvatskog nogometa. Ima momenata u životu čovjeka kad se nađe na prekretnici, kad mu se ponudi prilika da bude dijelom nečeg velikog, što obilato nadilazi njegove osobne interese, ali čime može utjecati na živote tisuća. Rijetki budu tako privilegirani ili tako prokleti. Put koji odaberu odredit će ih, bit će to izbor po kojem će ih se pamtiti.
Na raskrižju si, Mario.
