Zadnjih godina termin lsquo;rsquo;poznavanje mentalitetarsquo;rsquo; u dijelu navijača postao je sprdnja upravo zbog činjenice da tu važnu osobinu određeni mediji redovito plasiraju kao krucijalnu u radu u domaćem nogometu, najčešće u suradnji s domaćom strukom kojoj je Hajduk redovito vrh karijere. To poznavanje mentaliteta prema njima je toliko kompleksno, kao teorija velikog praska, a izvlači se u nedostatku argumenata. Mentalitet grada i države gdje djeca uče višeznamenkasta brojeve gledajući afere na vijestima. Bez članske iskaznice, doduše političke, neke fakultete nema smisla ni upisivati, a za neki jednostavniji turistički posao morate nekoga lsquo;rsquo;znatrsquo;rsquo; u općini da dobijete dozvole prije nego što more dođe do Pujanki. To je postao mentalitet kukanja u kakvom tonu ide i ovaj tekst. Mentalitet u kojem treba jedan gazda da to sve stavi u red, mentalitet lsquo;rsquo;drugi ćersquo;rsquo;, mentalitet svi uvijek sve znaju od ekonomije, povijesti, do financijskog poslovanja te naravno sporta.
Projekt Naš Hajduk, nakon ho-ruk učlanjivanja imao je prve godine 8.500 ljudi, dok je druge pao na oko 5.000 članova, da bi se tek četvrtu godinu premašila prva. Upozoravanje na katastrofalne brojke najčešće bi završilo kontraargumentom da se malo po malo treba mijenjati mentalitet kako bi se ljudi identificirali s, ovaj put nestranačkom, članskom iskaznicom. Kad odjednom, kada su volonteri opet preuzeli stvar u svoje ruke, u tri mjeseca 2016. smo na 33 tisuće članova. Hoćemo li taj trend uspjeti održati svake godine? Ili će se kao u drugoj godini projekta ponovno prepoloviti broj članova?
U dva derbija protiv Dinama se skupilo dva puta po 12.000 ljudi i to nakon što je Torcida dizala grad 10 dana. Klub sa sedam tisuća pretplatnika ima 5.000 ljudi na stadionu s ulaznicom. Jedan dan je kiša padala prije utakmice i utakmica je usred radnog tjedna (što je zapravo puno veći problem navijačima koji putuju iz svih krajeva Hrvatske, pa i Europe), a drugi put je izlika standardno loš Hajduk. I naravno utakmica koja je odmah iza objeda.
Dok god se uspoređuju Hajdukove brojke s ostatkom ovakvog kriminalnog HNL-a klub će lelujati. Umjesto da nam uzor budu njemački klubovi ili mnogima draga Benfica, nama je dosta bit bolji od standardnih rivala kojima je ulaz u stadion pretvoren u konc logor kako bi se potjerali svi neistomišljenici. Jasno da je će klub uvijek imati uspona i padova, no zar stvarno cijelu borbu mora izdržati samo par tisuća standardnih, dok se cijela regija kune u Hajduk ili je to sve lažno?
Hoćemo li uvesti pravilo, jedan mural-jedan gledatelj?
