Dinamova početna postava bila je vrlo očekivana, bez noviteta :
Eduardo mdash; Pinto, Šimunović, Taravel, Pivarić mdash; Ademi, Machado, Ćorić mdash; Soudani, Henriquez, Pjaca
Hajduk je odlučio iskoristiti usluge brazilskog veznjaka Jeffersona i njihova postava bila je iduća:
Kalinić mdash; Tudor, Milović, Nižić, Pejić mdash; Vlašić, Caktaš, Jefferson, Balić, Roguljić mdash; Ohandza
Utakmica je krenula po donekle očekivanom scenariju mdash; Dinamo je bio taj koji je uzeo loptu, Hajduk onaj koji je disciplinirano držao blok mdash; daleko je to bilo od bunkera, samo strpljiva obrana.
Već u ranoj fazi vidjelo se da Dinamo ima problema u organizaciji igre, Machado koji je i zamišljen kao metronom jednostavno se ne uspijeva prilagoditi frekvenciji momčadi mdash; Brozović koji je imao puno veći radijus kretanja i odigravao loptu iz prve (makar je češće griješio u predaji) bolje je pasao ostatku ekipe jer je bio “mantinela” mdash; neophodan igrač jer je jedan od rijetkih u ekipi koji razumije igru bez lopte i dovoljno se kreće da se otvori kao opcija. Machado bi sigurno puno više došao do izražaja u mobilnijem i fluidnijem sistemu, ali Dinamov kadar nije takav, a već neko vrijeme očito je da stručni stožer to ne prepoznaje.
Dinamo je tražio svoja krila, koja bi zatim povratnim pasom tražila beka i u situacijama 2 vs 2 na krilu tražila izlaz u završnicu. Hajdukov blok bio je dovoljno kompaktan da se uvijek stoper ili veznjak nađu dovoljno blizu za pomoći i tu je Dinamo stvorio vrlo malo mdash; osim gola, tek dvije obećavajuće situacije koje se nisu finalizirale u konkretne prigode. Oba krila bila su vrlo rijetko u idealnim situacijama mdash; Pjaca je nekoliko puta zavrtio Tudora koji jednostavno prelako skače na svaki lažnjak, dok je Soudani vrlo teško dolazio do lopte. U nekoliko navrata mladi Pejić krivo ga je čuvao, stajao mu je direktno na leđima i tu bi Soudani po primanju lopte iskoristio svoju snagu i u okretu uzeo korak prednosti. Zbog nedostatka prostora i opcija, to nije rezultiralo ničim konkretnijim.
Ćorić je teško nalazio prostor između Hajdukovih redova i nije bilo interdinamike kojom bi mu suigrači razvukli Hajdukovu veznu liniju, i iako je pokazao da zna igrati u takvim uvjetima u nekim prijašnjim utakmicama, ovdje je jednostavno puno toga bilo nedovoljno dobro.
Hajduk se kroz veći dio utakmice branio u 4mdash;1mdash;4mdash;1 rasporedu. Jefferson je pobrao laude za svoj nastup (s velikim razlogom), ali mislim kako nije dovoljno naglašena činjenica da su mu Vlašić i Caktaš vrlo dobru potporu s boka pružali, često bi svojim pritiskom oduzeli kontrolu Dinamovom napadu i lopte koje bi dolazile u Jeffersonovu zonu najčešće bi bile jednostavno “there to take”. Tek u 29. minuti zamijetio sam jednu interesantnu situaciju u kojoj je Machado ušao iza leđa veznoj liniji Hajduka, Jefferson je to vidio, ali ga je pustio i radije pokrivao sredinu terena. To je bio prvi put da je Dinamo iz jednog običnog pasa probio dvije Hajdukove linije. Bit će interesantno vidjeti kako će se s takvim situacijama Hajduk nositi u budućnosti. Vlašić i Roguljić su disciplinirano pratili Dinamove bekove i onemogućavali Dinamu stvaranje viška na bokovima što je i jedini forte Plavih u igri na postavljenu obranu.
U samom početku Hajduk je prema naprijed bio previše krut u fazi izgradnje napada mdash; igrači i linije su stajale preblizu i smetale si, olakšavajući Dinamu “kontrapresing” i taj period utakmice izgledao je najlabavije iz gostujuće perspektive. Većinu svojih napada Hajduk je bazirao na traženju dubine iza leđa obrane nakon jednog ili dva pasa, vrlo direktno. Sjajni Ohandza tu je bio velika pomoć i maksimalno je koristio fizičku superiornost i ispravno postavljanje ispred Šimunića da posluži kao opcija za malo sačuvati loptu kada Hajduk treba izaći. U jednom trenutku bilo je malo nejasno zašto Šimunović i Taravel nisu zamijenili strane, ukoliko je Dinamo htio dosljedno do kraja provesti presing.
Dinamo je Hajduk u fazi izgradnje napada puštao na bok, iako je stajao u relativno visokom bloku. Onog trenutka kada bi lopta stigla na bok (najčešće do Pejića) uslijedilo je agresivnije pritiskanje na loptu mdash; to je silom prilika rezultiralo time da je Dinamo zapravo igrao “man marking” sistem bez pretjerane orijentacije na prostor u obrani, što je za posljedicu imalo velike rupe koje su se otvarale između Ademija i obrane. Mislim da je Hajdukova struka propustila reagirati ubacivši u taj prostor ili ulogu jednog igrača i da je tu bio Dinamov meki trbuh.
Ni Hajduk nije mnogo stvorio, izuzev gola tek par situacija koje su “mirisale na nešto”. Golovi su pali na sličan način.
Caktašev gol iz 8. minute iznio je na svijetlo dana koje Pinto probleme ima u defenzivnoj fazi igre (što se često prešućuje zbog statusa i igre u napadu). Ohandza ga je prošao iz “stajaćeg” položaja, probio i vratio povratnu loptu. Isti problem je imao i pri kraju utakmice gdje je apsolutno neobjašnjivo pustio Maglicu da prođe i onda ga rušio s leđa iako je pomoć već stigla i imao je pravu sreću što Maglica nije stigao napraviti dodatni korak pa da faul bude unutar šesnaesterca. Kod Soudanijevog gola 30mdash;ak minuta kasnije slična stvar mdash; Pjaca je izvozao Tudora, a Hajdukova zadnja linija pokazala je impozantnu dozu nedostatka komunikacije i orijentacije u prostoru. i rezultat je poravnat.
U prvom dijelu drugog poluvremena nije bilo bitnijih promjena. Maloku je zamijenio Balića što je pomalo izmijenilo geometriju gostiju i unijelo rošadu (Vlašić je sada igrao centralnije), ali nije imalo značajnijeg efekta po utakmicu. Tu je Hajduk u par navrata pokazao slabost u izlasku s loptom prema naprijed mdash; činili su to nekompaktno, linije ostajale previše udaljene i lopta se lakše gubila a onda ne bi imali pravilnu formu da se adekvatno obrane. Dinamo je tu u nekoliko navrata potegnuo polukontru ali opet, jako slabo odigrao ono što je u datom momentu bilo potrebno mdash; ne u tehničkoj izvedbi,. već i samoj ideji.
Srednji dio drugog poluvremena obilježila je hrabrija igra Hajduka, uvođenje drugog napadača i očita želja da se uzme pobjeda protiv blijedog domaćina. Maglica je dao dodatnu dimenziju u napadu i većina Kalinićevih izbivanja bila su ciljana prema njemu koji se postavljao u zoni Pinta kao fizički najslabijeg Dinamovog braniča i pokušavao tu loptu zadržati na suparničkoj polovici. Hajduku je falilo uloga i ulaza s bokova, sredina se prečesto gušila i igrala u ravnoj liniji i čak su u tim trenucima poleta bili zapravo dosta daleko od smislenog stvaranja viška.
Krznar je pokušao s Rogom i Ccedil;ekiccedil;ijem, ali nije uspio pronaći ništa novo. Zamijenjeni Henriquez je bio vidno umoran jer se tek nedavno vratio s Cope.
Završna faza utakmice obilježena je (vjerojatno više psihološki uvjetovanim) Hajdukovim povlačenjem puno bliže svom vrataru i negdje oko 80. minute bilo je nekoliko Dinamovih napada zaredom u kojima su napadači Hajduka kao prvi obrambeni blok stajali na 37mdash;38 metara od svojeg gola.
Opet, Dinamova statika i ukalupljenost kretanja (igrači rijetko napuštaju svoje “nacrtane zone”) nije mogla dovesti do slobodnog čovjeka u opasnoj zoni na Hajdukovoj polovici. Valjda postoji dovoljno ratia u stožeru Plavih koji su vidjeli da Henriquez može izvrsno obavljati linkmdash;up igru, za razliku od prethodnika mu na mjestu centralnog napadača.
Sve u svemu, jedan Derbi koji je ljudima mnogo značio iz razloga koji nemaju veze sa zelenim travnjakom. A na njemu akteri, kao i mnogo puta dosad, nisu mogli pratiti kvalitetu izvedbe tribina.
Vice Karin, General poslije bitke
