Dugo iščekivano otvorenje sezone Futsal Dinama na Šalati, koje je već nakon svoje premijere lani steklo kultan status na zagrebačkoj sportskoj sceni, jučer je ponovo, barem nakratko, zapalilo grad. Dugo najavljivana kiša i start Eurobasketa u Zagrebu nije obeshrabrila nekoliko tisuća BBB-a, civilnih kibicera i “članova” ostalih društvenih entiteta koji se ujedinjuju pod plavom bojom da pohode događaj i veličanstvenom atmosferom pokažu kako strast za Dinamom, onim pravim i našim, nije ubijena – koliko god dugo razni tipusi sustavno radili na njegovoj likvidaciji.
Veliki korteo koji je krenuo sa trga stigao je na Šalatu netom prije početka prve utakmice, one revijalne između mladih nada zagrebačkog futsala. Zagrijavanje dlanova i glasnica uz neobilazne navijačke povike pratilo je ugodno i blagonaklono vrijeme, i vrlo brzo se, po “sastavu stanovništva” tribine, vidjela osnovna bit ovog kluba – očuvanje i prenošenje vrijednosti onoga što bi pravi Dinamo morao predstavljati, a to su prepoznali baš svi – i oni kojih na tribini nema godinama, i oni koji su tu više-manje stalno, i ljepši dinamovski spol (potvrda ovoga vidjela se zorno kasnije kada je veći dio muške populacije na tribini ostao bez majica), a scena dolaska oca s djetetom starim samo par mjeseci u kolicima istinski je lajtmotiv simbioze i pozitive koja je preostala gotovo jedino svjetlo u tami hrvatskog nogometa.
Utakmicu legendi, na kojoj su snage odmjerile legende Dinama i našeg Futsala (Šimić, Ištvanić, Čuljak, Mavrović..), obilježilo je nekoliko zbilja predivnih pogodaka i poteza koji su izazvali salve pljeska i divljenja. Pred kraj te utakmice i prije početka “main eventa”, susreta između Futsal Dinama i Nottingham Universitya, počela je padati kiša. U tih deset minuta (koje su se protegle kroz cijelu utakmicu i nastavile iza nje) stala je priča čitavog Dinamovog navijačkog puka. Najprije su tribine samoironično i samoposprdno spremno prihvatile kultnu pjesmu Novih Fosila i još jednom plebiscitarno ustvrdili kako bi nam svima bilo puno lakše da ga ne volimo. Ali baš svatko od nas je duboko u sebi znao da jedni drugima lažemo; obožavamo što nam je teško zbog njega. I tek nas događaji poput jučerašnjeg burno probude iz kandži apatije da ipak sve to ima smisla. I to je bilo popraćeno odgovarajućim muzičkim brojem, jedne svima dobro poznate pjesme nastale za nas mitske 1982. godine:
Ti, ti, ti, ti si moj hit
ti, ti si moja ideja
ti si moja najbolja stvar
ti, ti si moja, moja….
A kiša? Ona iskonska zagrebačka; jesenska – istovremeno nevjerojatno uporna, dosadna, romantična i katarzična. Koja te istovremeno tjera “unutra”, a ne možeš prestati gledati van. Koja upropasti teren i lopta čudno odskače (kroz čitavu povijest, uglavnom Dinamovim golmanima u vlastitu mrežu), a nogomet ti nikad ne izgleda bolje. I dok bi skup barem polunormalnih ljudi tog časa pokupio pod sigurne skute obližnjeg kafića i gledao pobjedu naših košarkaša nad Slovencima, ova skupina ludih ljudi zapjevala je iz sveg glasa “skidajte se purgeri!”, što je rezultiralo apsolutnim kaosom i ludnicom, a među najoduševljenijima je bio jedan (odokativno petogodišnji) dječak, koji je svojim sokićem nazdravljao cijeloj tribini, vjerojatno nesvjesno upijajući prisnost i odanost koja će biti vjerojatno jedina konstanta u njegovom životu. Mijenjat će i djevojke, i stranke, i poslove, ali Dinamo nikada ne. A da za to ne dobije povoda, pobrinuli su se svi koji su sinoć bili na Šalati.
Iskren da vam budem, rezultata se ne sjećam, niti ću vas toliko podcijeniti da ga sad idem guglati. Nakon trećeg sam prestao brojati, ali nek’ smo i mi jednom natovarili nekog Engleza nakon Leedsa. Ne zato jer nisam bio trijezan, nego jer je puno bitnija od same utakmice na kojoj su dečki izdominirali gosta u vaterpolskim uvjetima gesta domaće ekipe na poluvremenu. Dok su racionalni i razumni Englezi pobjegli u svlačionicu pod naletima sada neumoljivog pljuska koji ne poznaje mjeru ni granicu, momčad Futsal Dinama ostala je na poluvremenu na terenu, pokazujući da smo u ovome svi skupa, i da konačno postoji netko tko cijeni što stojiš iza njega. Mićo Martić, Matija Đulvat, Matija Capar i ostatak ekipe bit će pod budnom paskom na svakom polju ove sezone, ali plus od sinoć im neću zaboraviti. Zajedno s tribinama “fiksali” su se Dinamom, jedni su trošili svoje glasnice, drugi noge. Podjednako veličanstveni u sinoćnjem deliriju, podjednako mali ispod grba koji je iznad svih.
Rezultat utakmice? Sad sam ga našao. Tri upale pluća, 127 prehlada, 312 bijesnih žena i djevojaka, te uspomene i slike za cijeli život.
Kao sociolog i fenomenolog (kolega slavnog Bratislava Pašanca) u slobodno vrijeme, zaključio sam kako su Šalata i Vrapčejedine dvije točke u gradu na kojima bi se ljudima od sinoć trebalo dozvoliti da slobodno hodaju. A jednog dana, kada ovaj rat se završi, možda se ovakve scene ponovo presele koji kilometar istočnije, na maksimirske poljane i zdanje koja i dan-danas drži apsolutni rekord po broju pokislih luđaka na njemu. Do tad, svojom brojnošću i ponašanjem, sačuvajmo Dinamo. Nije ga ostalo koliko ga je nekad bilo, ali ono malo njega u najboljim je rukama.
Vice Karin
