Sportsko borilište ili u slučaju nogometa, stadion, nije samo hrpa armiranog betona, sjedalica, dva gola i zelenog travnjaka. Mjesto je to na kojem sport spaja ljude raznih dobnih i spolnih skupina, raznih političkih uvjerenja ili vjeroispovijesti, spaja ih način da sjede ili stoje jedni pored drugih, da zajedno proživljavaju emocije i pišu vlastita sjećanja. Takvom energijom koja kroz stadion prolazi, na kraju i ta “hrpa betona” dobiva vlastitu dušu, kao skup energije, kolopleta emocija koje su kroz stadion prošle. Nemoguće je odvojiti stadion od navijača i gledatelja koji ga posjećuju. Prazne tribine otužan su krajolik ma koliko ušminkane stolice na njima bliještile od sunčeve svjetlosti.
Pa ipak, svjedoci smo da se pri izgradnji sportske infrastrukture projektanti i naručitelji radova ne konzultiraju previše s “običnim navijačima”, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili nekim drugim zemljama. Baš suprotno, navijače se sve češće gleda kao potrošače, kao priliku za zaradu, kao one koje treba vezati uz sebe 24/7, pa stadioni dobivaju mnoge dodatne sadržaje – kino dvorane, restorane, šoping centre, pa čak i spavaonice. Uz to ide klasična tvrdnja da se bez toga “stadion ne isplati graditi”, iako postoje i drugačiji načini da stadion “oživi” i dok se na njemu ne igraju utakmice, a da ostane mjesto na kojem se pišu emocije i sjećanja, a ne služi jedino za trošenje novca ili zarađivanje novca. Kako već iz kojeg džepa i u čiji.
Svjedoci smo bili i euforije oko izgradnje sportskih dvorana za Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj 2009. godine, no i tada se malo javnost pitalo o tome kakve nam dvorane trebaju iako su, da stvar bude bolja, građene upravo našim, javnim novcem. Manjak konzultacija s javnošću i navijačima, danas je dobio svoj epilog. Ukupno gledajući, stanje kako financijsko tko i ono koje se tiče iskoristivosti i popunjenosti, vrlo je loše. Posljednjih godina, što se tiče nogometa, vidjeli smo samo par obnova stadiona, ako se to tako može nazvati, i nedavnu izgradnju kampa na Rujevici, koji trenutno kao stadion koristi HNK Rijeka. I tamo je javnost bila isključenja iz odlučivanja, ovaj put pod isprikom da je riječ samo o trening kampu koji pritom financira privatni investitor, pa za nekom većom javnom raspravom nema ni potrebe.
Zašto isključiti javnost?
Pitanje ostaje, čemu takav strah od javnosti? Ne pripada li stadion svima, čak i onima koji na njega ne idu, ali žive s njim – poput onih koji žive u blizini pa za vrijeme utakmica često ostaju bez parking mjesta ili jednostavnije, prohodnosti po ulicama? Za primjer, možda je najbolje uzeti izgradnju jednog od najmodernijih stadiona današnjice, Allianz Arene u Muuml;nchenu.
Ideja za izgradnju stadiona došla je od dva kluba koji su igrali na sada bivšem, Olimpijskom stadionu., iako je prvotna ideja potekla još 1997. godine od tadašnjeg predsjednika Bayerna, Franza Beckenbuera, tek je 2001. godine oformljena koalicija Bayern Muuml;nchena i TSV 1860 Muuml;nchena koji su se odlučili na zajedničku investiciju.
O mjestu izgradnje suglasnost je morao dati i grad, koji je u cijelu priču odlučio uključiti i zainteresiranu javnost. Ponuđeno je bilo pet lokacija, a na kraju je referendumom izabrana sadašnja lokacija. Na njemu je glasalo 37,5 posto birača, što je najmasovniji odaziv na referendum u povijesti Bavarske. Od onih koji su pristupili referendumu 65,8 posto glasalo je za sadašnju lokaciju.
Upravo je odabir lokacije “pola stadiona”, a navijači se nerado sele sa stare lokacije. Baš zato, ako do preseljenja već mora doći ili za to postoji želja samih navijača, u proces odlučivanja trebalo bi uključiti široku javnost. Osim toga, to ima i dvostruku ulogu – osim odabira lokacije, i samo stanovništvo (pa tako i navijači) politički se obrazuje, jer svaki referendum za sobom nosi i javnu raspravu o samom problemu o kojem se raspravlja, ali i podsjećanje na to kako funkcioniraju demokratske procedure. Čak i oni koji na kraju ne glasaju bilo da ih ne zanima, bilo da nisu sigurni što odabrati, na kraju se pobliže upoznaju s time kako referendumi funkcioniraju.
Također, ne treba ni zaboraviti onu drugu stranu priče, a to je participacija navijača, ali i svih građana u izgradnji lokalne zajednice. Stadion je svojom veličinom, ali i izgledom prilično monumentalna građevina koja je jedna od prepoznatljivih stvari u gradu u kojem je sagrađen. Dovoljno je uostalom primijetiti koliko je specifičan stadion na Kantridi ispod stijena ili Poljud sa svojim dizajnom. Ako navijači imaju prilike aktivno sudjelovati u njegovoj izgradnji putem odabira lokacije, ali i izgleda, smatrat će ga više “svojim”, što za sobom nosi osim veće posjećenosti samih utakmica i sportskih i ostalih događanja i drugačiji odnos brige prema njemu. Nažalost, privatni, ali i javni investitori često zanemaruju te stvari, vodeći se svojim interesima ignorirajući ono što ljudi zapravo žele.
Veća participacija, znači i veću privrženost i brigu za infrastrukturu
Kada pričamo o izgledu stadiona, nažalost treba primijetiti još jednu znatnu razliku u praksi izgradnje stadiona u Muuml;nchenu i onaj koji se planira izgraditi u Rijeci. Bavarski su klubovi raspisali natječaj na koji je u uži krug ušlo 8 radova, dok je u slučaju Kantride, investitor odabrao jedan dizajn i jednog arhitekta bez provedbe natječaja, što je iz “igre” izbacilo struku i javnost, a stadion je predstavljen po modelu “uzmi ili ostavi”. Sličan problem imaju i navijači Rome, gdje je predstavljen izgled novog rimskog stadiona. Oni su se žalili na izgled unutrašnjosti i raspored tribina, a iako je investitor rekao da će uzeti u obzir primjedbe, na kraju su želje navijača ignorirali pod isprikom da u slučaju izmjene izgleda tribine, pod njom više ne bi mogla biti koncertna dvorana, što bi smanjilo prihode. Naravno, pritom kao da se zaboravlja da ignoriranje želja publike lako može obiti o glavu investitoru, jer bi navijači uskoro mogli prestati dolaziti na stadion, razočarani takvim odnosom.
Isključivanje javnosti iz pravodobnog informiranja i odlučivanja je vrlo kratkoročna politika te zapravo pokazuje strah od javnosti. Takvo ponašanje je vrlo upitno ako znamo da bi stadion na tom mjestu trebao biti korišten idućih 30, 40 ili čak i više godina, što znači da bi vrlo lako mogao nadživjeti i one koji su njegovu gradnju inicirali – što je samo još jedan pokazatelj zašto je pogrešno ignorirati demokratizaciju i u ovom segmentu sporta.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
