Poslije svakog poraza Hajduka na terenu, ispod kamena počnu izlaziti crne guje. Hajduk je takav, privlači. Medijski je eksponiran. Nosi puno bodova. Nisu bezveze političke uprave bile postavljane cijelo vrijeme do pojave Našeg Hajduka. Upravo te crne guje tada se nisu oglašavale, a nisu se oglašavale jer smo danas kroz sve sudske procese dobro upoznali crne torbe. Prilično toga je bilo tada crno. I te crne rupe dugovanja.
Nije tome bilo toliko davno kada je Hajduk zbog dugova išao u pretvorbu. Oko 200.000.000 kuna duga skupilo se u 18 godina, ili oko 1,5 milijuna eura godišnje. Treba tome dodati i sve te sudske procese koji su se vodili, ali i prodaju Srne i Pletikose za nevjerojatnih 2 milijuna eura. Oba. Zajedno. Za te novce. Pletikosa je imao 24 godine, a Srna 21. Novinar Slobodne Dalmacije uvjeravao je tada javnost da Hajduk može biti sretan što ih je toliko zadržao, opravdavajući transfer. Tada su crne guje mučale. Danas je tim istim gujama veliki problem što Milović odlazi s 27 godina u Kinu za milijun eura.
I tako, nakon pretvorbe, nije su puno toga promijenilo. Stigli novci na račun, 81.000.000 kuna u plusu, ali su ponovno postavljene političke uprave koje na 4 godine potpisuju nevjerojatne ugovore s igračima sumnjive kvalitete, i Hajduk u samo 3 godine vraćaju tamo gdje je bio, u crnoj rupi. Na minus od 100.000.000 kuna. Protiv Hajduka se vodi 100 sudskih procesa, od kojih je svakako najzanimljiviji ona Jerka Tipurića za 947 kuna iz 1991.godine. Sve prethodne uprave odgađale su ovakve procese i dug je narastao na 295.000 kuna. Nisu se crne guje ni na takve slučajeve pojavljivale iz svojih rupa.
Brbić je u samo 3 godine skinuo dug na trenutnih 20.000.000 kuna, smanjio sudske procese na 5. Hajduk je cijelo vrijeme igrao europska natjecanja i stigao na UEFA listi koeficijenata s 217.pozicije na 155. Marketing radi odlično, članstvo je stiglo do nevjerojatne brojke 33.000. Do te brojke se stiglo upravo zahvaljujući pozivu navijača da konačno dionicama preuzmemo klub, na užas tih crnih guja.
Crne guje, kad su ispucale sve adute, govore da je spas u stranom investitoru. I pronađoše ga tada u stanovitom Mr.Gloveru. Amerikanac kojeg se vrlo brzo preko Karaselimovića, Dinamovog skauta za SAD povezalo s dugogodišnjim Hajdukovim djelatnikom, Fiorentinijem. Još jednom je ovaj dio politike htio zavaljati javnost i navijače te na mala vrata i za male novce kupiti klub. Crne guje su i tada mučale.
Danas, u doba Interneta, svima je jasno da socios model upravljanja klubom, odnosno upravljanje njegovih članova, nema bolju alternativu širom svijeta. Barcelona, Real Madrid, Bayern, Borussia Dortmund, Benfica … to će vam prešutjet te crne guje. Tamo investitori ne odlučuju o upravama, oni se bave biznisom. O sličnom sistemu nedavno je govorio i Tommy o Hajduku.
Što je onda razlog zašto su crne guje izgmizale? Sportski rezultat.
Burić je na medijskoj konferenciji prilično jasno objasnio situaciju u kojoj se Hajduk nalazi. Bez novaca ne možeš na peškariji uzeti škampe i lignje. Bez novaca ne možeš ništa. Vučević se kao sportski direktor snalazio kako je mogao. Za ništa novaca je dovodio igrače dobre kvalitete, ali što peh, što sama greška kod tih igrača, nisu se pokazali trenutno kao pojačanja. Međutim, sport je takav, uvijek postoji odgovornost. Postoji odgovornost i za loš doprinos omladinske škole. Postoji odgovornost i za onakvo poluvrijeme protiv Dinama, Hajduk jednostavno ne smije onako izgledati. Neborben, nemotiviran da napravi nešto više. Dinamo nije nadigrao ni klubove kao Zagreb, koji tavore na dnu, a kamoli Hajduk. Na onakav način. I za te stvari nema opravdanja.
Crne guje bi tada smjenjivale sve i prodali bi klub. Bez obzira na jasnih i glasnih 33.000 članova. Bez obzira što su mučali cijelo vrijeme i tim mukom doprinijeli da Hajduk upadne u crnu rupu. Bez obzira da i najveći klubovi imaju ozbiljne crne rezultatske rupe. Chelsea je trenutno na desetom mjestu Premiershipa, Aston Villa tavori na dnu. Marseille je na jedanaestom mjestu, a Bordeaux na petnaestom. HSV godinama se bori za opstanak u Njemačkoj. I to je sport. Novac koji imaju ne određuje uspjeh, zato i volimo sport.
Nikad ne treba zaboraviti da Hajduk posluje u hrvatskoj močvari, gdje je HNS uništio nogomet. Prihodi od TV prava i marketinga mizerni su kod drugih klubova, pošteno suđenje se naplaćuje, prvo mjesto se brani off-shore računima, policijom, županijskim sudom pa sve do predsjednice. Hajduk se bori protiv svega toga, i duga ostavljenog od pajdaša crnih guja.
I uspješno se bori. Samo igrači i svi djelatnici u klubu u svakom trenutku to moraju imati na pameti. I kad odigraju onakvo poluvrijeme i kad omladinska škola ne izbaci dobre igrače. Na svakoj poziciji u klubu moraju biti najbolji mogući ljudi koje u tom trenutku možeš priuštiti. Oni koji mogu i moraju razumjeti bilo hajdučkog puka. U svakom trenutku svi moraju znati da zbog te bitke neki trpe i policijsku represiju, i optužnice na sudu i kršenje ustavnih prava slobodnim kretanjem.
Uostalom, i crne guje svako malo povire ispod tog svog kamena s idejom: sve treba prodati privatniku.
I zbog svega toga Hajduk mora izgledati hajdučki.
