Ljudskoj je prirodi valjda imanentno stvarati rang liste, vrednovati pojave i osobe po nekom kriteriju. Moramo odrediti tko je najbolji nogometaš godine ili koji je gol bio najljepši. Pitanje kriterija u pojedinom izboru ili objektivnosti žirija ostavlja prostora za beskonačne rasprave, koje nikad neće dočekati svoju pravomoćnost. I baš kao što su ove godine Ronaldo i Messi osvojili Zlatnu loptu, odnosno nagradu FIFA-e za najboljeg igrača, ostavljajući nam da biramo najvećeg igrača današnjice, među nogometnom publikom i dalje se traži konačni sud o najvećem ikad: Pele ili Maradona. No opet, neki su izbori tako jednostavni i očiti da o njima nema rasprave. Tu ne postoje dvojbe i različita mišljenja, a odluka je jednoglasna, čak i kad pitate navijače gradskog rivala.
I baš takva odluka, jedinstvena i jednoglasna, bez drugog i drugačijeg mišljenja postoji u Sarajevu o igraču čije ime danas nosi i stadion, i omladinska škola njegovog kluba i turniri i tko zna što sve ne. O njemu će isto reći i Pitari (kako se kolokvijalno naziva pristalice Sarajeva) i Željovci. Ovi potonji doduše tek nakon njegove smrti, što je i razumljivo kad se pogleda koliko im je golova zabio. Asim Ferhatović Hase jedan je, čak i za one koji ga nisu nikad gledali, od najvoljenijih igrača bosansko-hercegovačkog nogometa svih vremena. Možda su postojali i bolji nogometaši, sasvim sigurno bilo je onih koji su postigli više u svojoj karijeri, ali kultni, gotovo mitski status Haseta nitko nije nadmašio.
Možda je svemu kumovala potreba Sarajeva da stvara mitove, da vjeruje u čuda, ali Asim Ferhatović sasvim sigurno i nedvojbeno, bez ikakvog spora najveća je sarajevska nogometna legenda! A za legende, njihovo stvaranje i održavanje, postoje neka posebna pravila i poseban odnos. Brojke i suhoparne povijesne činjenice nikad neće ispričati cijelu priču.
Činjenica je da je Ferhatović rođen 24. siječnja 1933. godine u sarajevskom naselju Kovači. Junior Sarajeva postao je 1948., a prvu utakmicu kao prvotimac kluba odigrao je 1952. protiv Zagreba. U sezoni 1963./64. bio je najbolji strijelac prvenstva bivše države iako nije pucao jedanaesterce, a njegov klub nije bio prvak. Igrao je za mladu i B reprezentaciju, a za izabranu vrstu Jugoslavije nastupio je samo jedan jedini put. Za bordo tim odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. Poznat je bio po driblinzima i potezima koji su rivale dovodili do ludila, a gledatelje na pljesak i ovacije. Svjedoci vremena tvrde da je godine 1955. protiv BSK-a pravio doslovno čuda:
Ferhatović je pripadao nekom drugom dobu i nogometu, bio je romantičar i zaljubljenik svog grada i kluba. U doba suludih transfera i kineske ekspanzije na nogometnom tržištu, u vrijeme “nogometnih profesionalaca” i idolatrije novca nekako naivno i nevjerojatno zvuči priča iz daleke 1963. godine. Hase odlazi u Tursku i sklapa ugovor s Fenerbahceom. U jednom telefonskom razgovoru saznaje da je Sarajevo uoči susreta sa Željezničarom u problemima sa sastavljanjem momčadi. Polaže turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, uzima ispisnicu i stiže u grad na Miljacki. Ponovno se registrira za matični klub i za nekoliko dana stječe pravo igranja. Povijest pamti da su Plavi s Grbavice bili odlični, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv i nadmoćan. Sarajevo pobjeđuje sa 3:2, a Hase postiže pogodak. I njegov novi dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici bio je privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da se vrati u svoj grad – za njega je uostalom postojao samo jedan klub! Iz karantena je bježao kako bi igrao na male na ulici sa ekipom iz kvarta, volio je nogomet i donosio radost onima koji su ga gledali, a pljeskali su mu i oni kojima su u srcu bile druge boje i drugi klubovi, jer je s loptom radio što mnogi nisu mogli ni zamisliti. Glas o dribleru s Koševa prenosio se usmenom predajom i radijskim eterom. Na jednoj utakmici na stadionu koji danas nosi njegovo ime Hase je izvodio takve bravure driblajući protivnike da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u eteru rekao: “Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”.
“Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati.
Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme.
Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati.”
Legende i povijest imaju poseban odnos, a povijest je htjela da sarajevska nogometna legenda umre u noći sa 24. na 25. siječnja 1987. godine dan iza svog 54. rođendana. Kad je umro u dnevnom tisku je izišla osmrtnica na kojoj je pisalo: “Jedan je Hase!” Bio je to stih iz pjesme Zabranjenog Pušenja, grupe koja mu je posvetila i pjesmu* i ovaj epitaf u Oslobođenju. Za razliku od pjesme i legende Ferhatović je svoju posljednju utakmicu za svoj klub odigrao na Kantridi protiv Rijeke, a oproštaj na Koševu nikad nije priređen. Sarajlije su Ferhatovića i na pogrebu ispratili pljeskom baš kao i nebrojeno puta do tada, bio je jedan od onih koji su nogometom uveseljavali druge, koji je nogomet shvaćao na drugačiji način, danas potpuno nestvaran i dječački naivan. I baš zato, bez obzira na navijačke boje i sklonosti, danas možda više nego ikad, treba zapljeskati majstoru nogometne igre iz nekih davnih vremena.
Čovjeku za kojega je postojao samo jedan klub.
*Postoji i teorija da je pjesma metaforička posveta jednoj drugoj osobi, ali s obzirom na česte krize identiteta autora stihova Nele Karajlića i sva njegova lutanja zadnjih godina za potpisnika ovih redaka ona je samo i jedino hommage sarajevskoj legendi i vremenu(nogometu) kojega više nema.
Edo Zdravković