Kad se neki proizvod plasira na tržište, mudar i proračunat poduzetnik prvo će ispitati kome i kako svoj proizvod može prodati. Ako se odluči za ekskluzivan proizvod, recimo skupocjene ručne satove, očito je da će cijena istih biti vrlo visoka, dostupna samo bogatašima te da će mali broj prodanih primjeraka pokriti razlika između cijene proizvodnje i konačne cijene. Ako pak idemo na robu široke potrošnje koju mogu kupiti i siromašni(ji), onda “marža” ne mora biti prevelika jer ćemo prodati (ako smo uspješni) puno proizvoda i tako zaraditi. Pritom je mokri san mnogih poduzetnika objediniti te dvije skupine – prodati puno ljudima koji imaju novca za trošenje. U tu priču najčešće upada (viša) srednja klasa – po strukturi stanovništva razvijenog svijeta takvih ljudi ima najviše, a opet imaju (ili bi trebali imati) dovoljno novca da potroše na (nepotreban) luksuz.
Kakve to veze ima s nogometom? Pa, vrlo velike. U zadnje vrijeme sve više slušamo o potrebi da na stadion dolaze “obitelji s djecom”, a navijače ili ako želite ultrase, promatra se kao nužno zlo. Pritom, pozadina priče nije sigurnost na stadionima, nego mogućnost profita. Ako svoj proizvod namijenimo četveročlanoj obitelji (roditelji i dvoje djece), to znači da ćemo umjesto jedne prodati četiri karte. To znači da će vrlo vjerojanto, ako smo na stadionu koji nudi dodatni sadržaj (šoping centri), djeca biti ta koja će tražiti igraču, sok ili sladoled, možda će neko biti i gladan, kupiti kakav klupski suvenir, a kad su već tu, četveročlana obitelj možda i skokne do šoping centra po kakav komad robe ili neku drugu potrepštinu. Nasuprot tome imate navijača koji ima šiltericu kupljenu u navijačkom klubu te zastavu domaće izrade (klupske su za “derbi navijače”), a pogled na šoping centar mu izaziva iste osjećaje kao i pogled na policijsku stanicu. Na kome se da više zaraditi?
Istovremeno, stadioni postaju sve skuplji. Dijelom je to zbog UEFA-inih regulacija (sigurnost), a dijelom zbog želje da se privuče bogatija klijentela za koju investitor pretpostavlja da želi veći komfor. U Europi, graditi novi stadion recimo bez krova ili VIP odjeljaka, bez megasemafora ili popratnih sadržaja (restorana, klupskog dućana, shopping centra) praktički je postalo nezamislivo, pogotovo ako je riječ o privatnoj investiciji.
Možda najbolji primjer za to je novi stadion Rome imena “Stadio della Roma” koji su američki vlasnici kluba namijenili rimskom prvoligašu. Rim, taj mitski grad na sedam brežuljaka kojem se često tepa da je vječan, grad je u kojem visoki neboderi postoje samo u poslovnoj zoni zvanoj EUR. U samom gradu, nebodere od 40 katova teško ćete naći. No, to nije spriječilo američke investitore da svoj projekt stadiona dorade i ukrase s dva poslovna tornja, to jest nebodera. Dodali su tu oni i ogroman shopping centar, kino dvorane, restorane, spavaće sobe, koncertne dvorane, kamp za treniranje, dječji kutak… Još samo fale pošta i vatrogasci i taj bi kompleks po hrvatskim prilikama mogao dobiti status grada. Ne treba zanemariti da je prostor na kojem će se cijela stvar graditi na bivšem hipodromu, no isti nije povezan podzemnom željeznicom pa će trebati probijati tunele do tamo i graditi posebnu stanicu. Gdje je u svemu tome stadion? Zauzima ispod 20 posto površine u tom kompleksu, što nazivu kompleksa “Stadio della Roma” daje ciničan prizvuk.
Procijenjena cijena cijelog tog poduhvata vrsti se oko basnoslovnih milijardu eura, a još je nepoznato u kojem će omjeru ići plaćanje – koliko će platiti investitor, a koliko grad novcem poreznih obveznika. Dozvole se još čekaju, studije izvodljivosti izrađuju, odnosno, pričekat ćemo još do početka gradnje. Gdje su u svemu tome navijači?
Navijačke skupine s jedne od najlegendarnijih navijačkih tribina na svijetu, “Curve sud” s rimskog Olimpica, uputile su apel američkom arhitektu Dan Meisu koji je projektirao stadion da im ne razdvaja novu tribinu na tri dijela, jer će im to znatno narušiti mogućnost koordiniranog navijanja i stvaranja paklene atmosfere. Iako se Meis na društvenim mrežama javio i rekao da je dobio “mnoge zanimljive prijedloge koje će uzeti u obzir”, nova Curva sud nije se pretvorila u jednu kompaktnu tribinu. Naime, takav dizajn bi uništio njenu multifunkcionalnost pa se ta tribina više ne bi tako lako pretvorila u prostor za koncerte – a zarada je ipak važnija od želja navijača. Uz to, ne treba ni zanemariti da će navijačke skupine (koje dolaze u “korteu”) u takvom kompleksu izgledati kao “šaka u oko”, a u dvojbi između urlanja (čitaj: navijanja) i mirnog šopinga “obitelji s djecom” nije teško pogoditi koje će “ciljana skupina” izvući deblji kraj.
Svoju popularnost nogomet duguje ponajviše tome što je dostupan cijelom svijetu. Za igrati ga dovoljno je imati predmet koji se kotrlja i može bezbolno šutnuti, a golovi se mogu napraviti od bilo kojeg materijala – od drvene grane do školske torbe. Sport je to onih koji imaju nižu platežnu moć, radničke klase, ljudi koji svoju ljubav prema gradu i svom odrastanju i identitetu prenose na stadion, a puno manje kao spektakl ili kako se to popularno na hrvatski kaže, “event”. Ovakva metamorfoza ciljane skupne kojoj je nogomet namijenjen u pravilu završava s povećanom represijom prema “nepoćudnom tkivu” (navijačima), a u konačnici dovodi do sterilne atmosfere i udaljavanja od baze. Zagrljeni pod plaštom blještavih “high tech” rješenja, možemo se slobodno zapitati, je li to smjer u kojem želimo da nogomet ide?
Veljko Tomić
