Vrhunski igrači iz najjačih svjetskih klubova poodavno su stekli status ikona popularne kulture, a njihove slike bombardiraju nas s naslovnica sportskih i lifestyle magazina, portala i televizijskih ekrana. David Beckham bio je vjerojatno jedan od prvih koji je stekao status globalne pop ikone, čija je slava nadmašivala njegovo nogometno značenje. U modernom svijetu medija svakodnevno možemo svjedočiti pričama iz života vrhunskih igrača bilo da su kupili novi automobil, izgradili novu obiteljsku kuću ili dobili prinovu u obitelji. Čak i na stranicama specijaliziranih sportskih magazina sve se više pažnje pridaje ovim dijelovima njihovih života, pa su tako prosječnom konzumentu na dnevnoj bazi dostupne vijesti iz Ronaldove veze s ruskom ili nekom drugom manekenkom i Messijevi “selfiji” sa sinom. Na domaćoj sceni gotovo je postalo pravilo da najveće zvijezde reprezentacije uoči velikih natjecanja ili važnijih utakmica puštaju medije u svoje lijepo uređene domove i daju na uvid svoj ideal(izira)ni obiteljski život. Bez želje da analiziramo gotovo voajersku potrebu javnosti i tržišta(!?) za tim i sličnim informacijama ostaje činjenica da nogometna industrija danas potiče i gradi priču o supermdash;uspješnim ljudima, a njihov život se čini apsolutnim i nedostižnim idealom za nas obične smrtnike. No druga strana medalje često otkriva drugačiju sliku od one koju nam serviraju PR stručnjaci, naslovnice “mainstream” medija i marketinške kampanje.
Kakva bi onda bila realističn(ij)a slika života profesionalnog nogometaša i koliko se ona razlikuje od ove uljepšane verzije? Nogometplus je već pisao o problemima s kojim se suočava razmjerno veliki broj bivših igrača, a problemi kojih smo se samo djelomično dotaknuli shvaćeni su i u FIFPro (Međunarodnoj organizaciji profesionalnih nogometaša). Provedena je studija o mentalnim bolestima kod profesionalnih igrača na uzorku od preko 300 igrača, bivših i aktivnih. Brojke i spoznaje do kojih je došao njihov tim na čelu sa Dr. Vincentom Gouttebargeom više su nego indikativne i utjecat će na budućnost svijeta nogometa i sporta općenito. Istraživanje je pokazalo da više od četvrtine aktivnih igrača pati od depresije i anksioznih poremećaja, a kod umirovljenih igrača taj broj raste do čak 39%. Posebno je zabrinjavajuća posljednja brojka koja pokazuje da se mentalne bolesti kod umirovljenih igrača pojavljuju češće nego kod drugih skupina u društvu, što je definitivan dokaz da usprkos uobičajenom stavu život nogometaša definitivno ima i svoju tamnu stranu. Problem je ovo o kojem se ne priča, a do naslovnica teško i nikako dolazi. Teško je zapravo i zamisliti da u dominantno “macho” kulturi nogometa ovo pitanje bude tretirano s važnošću koje zaslužuje. Većina istraživanja bavila se ozljedama igrača i fizičkim zdravljem, tako da su pitanja mentalnog zdravlja bila svojevrstan tabu, o kojem su progovarali tek pojedinci. Depresija, anksioznost, alkoholizam najčešći su problemi među populacijom nogometaša, a visoke brojke govore da nije riječ o izoliranim slučajevima nego o iznimno važnom pitanju.
O svojim unutarnjim demonima i borbi progovarali su između ostalih Stan Collymore, Chris Jackson, Neil Lennon i Kenny Sansom, a posebno je upečatljiva zapravo tragična sudbina Paula Gascoignea. Jedna od najvećih zvijezda engleskog i svjetskog nogometa s kraja 80mdash;tih i prve polovine 90mdash;tih godina 20. stoljeća, čovjek čiji nogometni talent nije uspio pobijediti autodestruktivni karakter. Popularni Gazza patio je tijekom karijere, a posebno nakon prestanka aktivnog igranja. Emocionalni i psihički problemi dominirali su njegovim životom nakon nogometa, nebrojeno puta odlazio je u klinike za odvikavanje od alkohola i ponovno se vraćao starim navikama. Njegovo propadanje pratio je i prati nemilosrdni otočki tisak. O svojoj borbi s depresijom progovorio je i Ivan Ergić, bivši reprezentativac Srbije, rođen u Gaćelezima pokraj Šibenika, a nogometno odrastao u Australiji. Tekstovi Ivana Ergića i razmišljanja o životu nogometaša bili su svojevrsno otkriće prije nekog vremena, opisao je svoj put i klasični “dril” kojim je već od najranijih dana bio izložen. Elokventan i načitan, netipičan nogometaš, potpuno različit od Gascoignea Ivan je progovorio o nedostatku samopoštovanja, ogromnim pritiscima kojima je bio izložen i moralnim kompromisima koje je bio prisiljen činiti. Ergić je često koristio pojam “potrošne robe” i to one s kratkim rokom trajanja kako bi opisao ulogu nogometaša u modernom svijetu.
Istraživanje FIFPromdash;a, kao i rad drugih udruženja i organizacija pokazuju da u svijetu nogometa postoji velika i gotovo nasušna potreba za sustavnim bavljenjem pitanjima mentalnog zdravlja igrača. Statistike relevantnih znanstvenih radova su potvrdile da je populacija aktivnih igrača jednako podložna smetnjama ovog tipa kao i prosječna populacija, dok se problem gotovo udvostručuje nakon prestanka aktivne karijere. Period tranzicije kada se nakon dugo vremena ostane bez treninga i utakmica, posebno je težak i rizičan. Biološke promjene uvjetovane nedostatkom ili smanjenim lučenjem adrenalina i serotonina kao i gubitak osnovnog identitetamdash;nogometaša, koji je tijekom godina često bio sve dovodi mnoge pojedince u probleme. Razdoblje kada treba pronaći novi život i novi smisao istog za mnoge je zahtjevan, a potraga za novom ulogom traži pomoć kluba i nogometnih organizacija. Težak je put do uspjeha u modernom nogometu. Maksimalna fokusiranost na treninge, posvećenost svome cilju i uporan rad uz mnogo sreće potrebno je za ostvariti snove s početka karijere. Uspjeh ne bi trebao biti plaćen previsokom cijenom, a život bi se trebao i morao nastaviti i nakon kraja igračke karijere. Leži li negdje tu i važna poruka trenerima u omladinskim pogonima? Je li možda potreban novi pristup i sveobuhvatni rad s igračima u razvoju i na kraju karijere? Osobno u svemu tome vidim važnu ulogu nacionalnih saveza i kontinentalnih organizacija, koji bi trebali pokazati da Ergić nije bio u pravu kada je igrače nazvao dobro plaćenom, ali ipak samo potrošnom robom.
Edo Zdravković
