Beograd je ovih dana domaćin natjecanja u futsalu, koje nam iz UEFA-e podvaljuju pod Europsko prvenstvo. Loša je to podvala, jer radi se o svemu, samo ne o europskom prvenstvu. Da u naslovu stoji naznaka da se radi o klupskom natjecanju, tada bismo se već mogli složiti.
Hrvatsku reprezentaciju ždrijeb je smjestio u vrlo neugodnu grupu, zajedno s Rusijom i Kazahstanom. Momčadi su to u kojima treneri taktiku pripremaju na barem dva jezika, pošto su im rostere okupirali brazilski umjetnici ove igre. I nije tu ništa čudno, jer Brazil je u futsalu otprilike isto što i SAD u košarci – dominantna svjetska sila. Još jednu poveznicu s košarkom možemo pronaći i u tome što se gotovo sve europske momčadi na Eurobasketu pojavljuju pojačane jednim naturaliziranim igračem, mahom s američkog kontinenta. Rijetki su u košarci odoljeli toj praksi, nažalost i Hrvatska pokušava nerad u mlađim kategorijama, te nesposobnost stvaranja “krštenog” playmakera, prikriti davanjem putovnice prosječnim igračima, koji potom imaju najčešće epizodne uloge u ekipi. Razlika između FIBA-e i FIFA-e je u tome što su u krovnoj košarkaškoj organizaciji ipak ograničili bjesomučnu kupovinu igrača, te postavili ograničenje od maksimalno jednog naturaliziranog igrača u sastavu. U futsalu ovog pravila – nema. Uvjet da bi neki Brazilac mogao igrati za drugu reprezentaciju je da provede 5 godina igrajući ligu u svojoj novoj zemlji, ili da vuče određeno porijeklo iz te zemlje.
Prije nekoliko dana u prvom smo nastupu poraženi od Kazahstana (pojačani “samo” s tri naturalizirana igrača), a izbornik Mato Stanković izjavio je da je igra Kazahstana antipropaganda futsala, zbog toga što igraju s tzv. “letećim” vratarom. I tu se doista radilo o antipropagandi, ali ne zbog situacije s vratarom, već zbog naturaliziranih igrača. Još veću antipropagandu reklamira Rusija, kojoj konce igre drži čak pet brazilskih igrača, što je porazan podatak za zemlju od gotovo 150 milijuna stanovnika. U takvoj skupini, gdje smo za protivnike imali dvije “reprezentacije svijeta”, odigrali smo dvije solidne partije, a da je bilo malo više koncentracije u obrani, vrlo lako smo mogli napraviti mini podvig, te proći u četvrtfinale. Naravno, prisutnost naturaliziranih igrača u suparničkim momčadima ne smije amnestirati naše od ispadanja u grupi, jer ostaje dojam da već neko vrijeme za reprezentaciju ne igra 14 najboljih igrača. Zbog čega Korab Morina i Žarko Luketin već godinama ne igraju za reprezentaciju, pitanje je koje ne možemo ne postaviti.
Kao tragikomičan podatak ostat će upisano da je četvrtfinale Europskog prvenstva izborila zemlja koja se niti jednim svojim metrom ne nalazi u Europi, a čiji nositelji igre su Brazilci. Ali, ni tu nije kraj UEFA-inom teatru apsurda. Dapače, vrhunac tek slijedi.
Znate li onu pošalicu, kada se s brazilskom reprezentacijom volimo našaliti, govoreći da kakva je to reprezentacija koja nikad nije bila prvak Europe? Otprije dvije godine, ta šala je i službeno postala istinom. Futsal Euro 2014 osvojila je reprezentacija Italije, i to tako da je od 14 igrača u sastavu, bilo čak 8 (osam) naturaliziranih Brazilaca. U polju su igrali isključivo Brazilci, a kada bi oni osigurali povoljan rezultat, priliku bi dobili i pravi Talijani. Jedina iznimka bio je odlični golman Stefano Mammarella, neprikosnovena jedinica Seleca…pardon, Azzurra. Mnogi su sa zgražanjem gledali finale između Italije i Rusije, jer kombinirajući ta dva sastava, treneri su na raspolaganju imali 14 Brazilaca i 14 Europljana.
Što se hrvatske reprezentacije tiče, nemamo nijednog naturaliziranog igrača, te nema nikakvih indicija da će se takva dobra praksa promijeniti. Tu možemo pohvaliti naše, jer svakako je bolje časno ispasti u grupnoj fazi s igračima koje smo sami proizveli i odgojili, a ne umjetnom kupovinom igrača ući u borbu za nešto viši plasman. Doduše, treba istaknuti i da je glavni razlog nedostatka naturaliziranih igrača u našoj reprezentaciji vrlo jednostavan – nemamo novaca. Jer da imamo komforniju financijsku situaciju, tko bi se kladio da ne bismo i mu kupili svoj primjerak Brazilca, jednako kako smo u “velikom” nogometu kupili Eduarda i Sammira. Treba naglasiti da se u futsalu ne vrti niti približno velik novac kao u nogometu, stoga je bogatijim zemljama puno jednostavnije utaboriti nekoliko Brazilaca u domaćoj ligi, te ih kasnije ubaciti u kadar reprezentacije. Time je kvaliteta samog EURA značajno poboljšana, no mnogi će priznati da se drastično izgubilo na draži natjecanja.
