Kako bi zvučalo da neki klub organizira druženje s navijačima gdje bi oni mogli postaviti sva pitanja koja ih zanimaju? Poput, zašto je produžen ugovor nekom igraču? Zašto je uzet ovaj, a ne onaj trener? Zašto se nisu žalili na neku odluku? Zašto ne rade brojači na stadionu? Itd., itd… Za mnoge klubove koji žive svojim autističkim životom to je “science fiction”. Za klube u Hrvatskoj također. I zato su inicijative koje idu smjeru “otvaranja kluba prema navijačima” za svaku pohvalu. Jedna takve je Hajdukova ćakula s navijačima. Ali.
Ali, to ne bi bilo loše izvesti na pravilan način. A ne tako da stvar ode u katastrofu koja čeka da se dogodi. A upravo bi se to moglo dogoditi. Naime, na ćakula s navijačima gdje je prisustvovalo 100 navijača isti su zamoljeni da informacije mdash; ne šire dalje. A što je s nama koji u dvoranu nismo stali ili smo bili na putu ili smo izvan Splita? I uostalom, otkud ideja da će svi o tim osjetljivim pitanjima šutiti? Kakav je to način?
Ako postoje poslovne tajne o kojima se ne može govoriti, jer bi njihovo otkrivanje bilo štetno za buduće poslovanje kluba, onda se o istima nije trebalo govoriti. Ako je riječ recimo o postocima za transfere i kako se isti dogovaraju, a svejedno se htjelo navijači upoznati s procedurom kod takvih stvari, onda se može govoriti o tome načelno ili izvoditi primjere iz drugih klubova ili povijesti, pa nek navijači sami izvedu zaključak ima li to smisla ili ne. Ako su druga pitana osjetljive naravi, siguran sam da će uz dobro objašnjenje navijači shvatiti zašto o nečemu ne možeš konkretno. Umjesto toga, sad svi žele doznati o čemu je bila riječ i koji su bili odgovori mdash; ali se navijači mole da o tome ne pričaju? Tko je tu lud?
S tehničke strane odnosna s javnošću, to znači da klub ne kontrolira više informacije nego ovisi o dobroj volji sretnih stotinu navijača koji su se informacija domogli. I ne samo to, nego ovisi i o njihovoj interpretaciji tih istih informacija. Uz par “gluhih telefona” većina će ipak do informacija, točnih ili ne doći, a onda opet postoji šansa da se netko iz kluba oglašava uz tekst da mdash; ne zna otkud medijima takve informacije i da su cifre o kojima se priča mdash; glupost. Je li to uspješna komunikacija? Ne. To je recept za katastrofu u kojem se ponovo klupski čelnici hrvaju u blatu s poluinformacijama. Osim toga, što ako netko od navijača “izda” ono što je čuo? Ne znači li to da će povjerenje na relaciji uprava mdash; navijači biti narušena? I da će se idući put, umjesto da se još više otvore navijačima, dodatno zatvoriti? Ovakve ćakule treba iskoristiti za dodatno osnaživanje povezanosti navijača i kluba te obrazovanje onih koji vjerno prate klub. To sigurno, pogotovo jer se članovi Nadzornog odbora biraju demokratski, ne može štetiti. Ali, ne na ovakav način s kojim se u krajnjem slučaju stvaraju privilegirani navijači mdash; koji sad znaju nešto što drugi ne znaju. Da se ne spominje da je među onima koji su prisustovali ćakuli bili i mdash; novinari. Je li realno očekivati da oni te informacije, svjesno ili nesvjesno, neće koristiti? Teško.
Komunikacija s navijačima treba voditi nečem konstrutivnom, prije svega rješavanju nedoumica i uvažavanju kritike, a onda i obrazovanju jednih i drugih. Na ovakav način, izvan kruga “elitnih 100” nije se postiglo ništa, a da se tračevi o tome što se tamo događalo neće proširiti do kraja tjedna mdash; teško je za vjerovati.
Veljko Tomić
