reakciju predstavljaju kao uzrok problema, a ne posljedicu. Priča je to ispričana nebrojeno puta u posljednjih nekoliko godina otkada su odnosi Saveza i navijača prerasli u nešto više od običnog dobacivanja s tribina ili iz ugodnih fotelja.
O liku i djelu Bruna Marića nećemo ovom prilikom. Svatko tko prati hrvatski nogomet s malo više strasti i zanimanja, neovisno za koji klub navija, zna što on kao pojedinac predstavlja u uhodanom sistemu nogometnog saveza. Činjenica jest da je napadnut jer je jedna od istaknutijih ličnosti sustava koji se već duže vrijeme ruga s državom i njenim građanima. Iako su upravo ovakve metode obračuna s neistomišljenicima iz Saveza, navijačima preporučivali zabrinuti “obični navijači” nakon opjevanog prekida utakmice u Francuskoj, opravdanja za ovakav napad jednostavno nema. Što god mislili o XY-onima iz Hrvatskog nogometnog saveza, ozljeđivanje i fizički napadi na iste nisu rješenje. I dok se “kratkoročni navijači” sada ponovno zgražaju ostaje jedna zabrinjavajuća činjenica koja nudi odgovor na najvažnije pitanje: Zašto?
Hrvatski nogometni savez odbio je provoditi izmjene Zakona o sportu, javno pred očima svih građana. Od tog trenutka, samo jedna stvar postala je jasna – Republika Hrvatska prestala je biti pravno uređena država. Prešli smo kao društvo u anarhiju koju su pokrenuli oni od kojih se očekuje da budu primjer građanima. Istina je samo jedna – Bruno Marić prva je žrtva neprovođenja Zakona o sportu. Bi li, da je država zaista pravna i uređena, a HNS-u stalo do pravednosti i sporta, Bruno Marić uopće sudio?
Pretučeni Bruno Marić postao je tako žrtveni simbol nefunkcioniranja pravne države koja nije u stanju zaštiti jednu društvenu granu od egoističnih i kriminalu sklonih ljudi. Posljedično takva država nije u stanju urediti ni odnose između direktnih (igrači, treneri, suci) i indirektnih (navijači, sponzori) aktera nogometa kao društvene djelatnosti. Rezultat svega je nažalost logičan.
I dok će većina medija tjednima pisati o još jednom dokazu da huligani maltretiraju državu, onima koji se istine ne boje, ostaje živjeti u zabrinjavajućoj realnosti u kojoj se država anarhije ne boji. Sve dok se interesi, malog ali moćnog broja ljudi, ostvaruju nauštrb pravnog poretka, država će plesati na rubu zdravog razuma i koliko toliko normalnog funkcioniranja.
Tino Roso
