Da ženski nogomet ne postoji samo u većim gradovima, pokazuje i primjer grada Pregrade smještenog na sjeveru naše zemlje u Županiji Krapinsko-zagorskoj. Ovaj grad koji je na popisu stanovništva iz 2011. godine imao 6594 žitelja, podario nam je ŽNK Pregradu. Klub je to koji postoji još od 1996. godine, a mi vam donosimo intervju s igračicom koja je definicija “polivalentnosti”. I dok se neki igrači u našoj prvoj ligi, ali i u Ligi prvaka, žale da neka pozicija nije njihova “prirodna”, Suzana Brodar nema takvih problema. S treninzima je počela u osmom razredu, priča nam Brodar:
– Bilo je to prije 15 godina kada je prijateljica iz razreda čula za ženski nogomet te je počela odlaziti na treninge. Kako sam ja već od malena naginjala sportu, pozvala me da idem sa njom na trening. Iskreno malo sam ostala zamišljena no rekla sam zašto ne,ali roditelji to moraju dopustiti. To nije bilo lako. – počinje svoju priču danas dvadesetosmogodišnja nogometašica.
n+: Je li bilo teško nagovoriti roditelje?
SB: Iskreno, morala sam ih jedno vrijeme nagovarati, jer tada je bilo malo nepojmljivo da cura igra nogomet. Svi su govorili da je to za muške. Nakon dosta nagovaranja dobila sam dozvolu. Prvi su treninzi bili zanimljivi, no još uvijek nije bilo sigurno je li to za mene. S vremenom sam zavoljela sport, stekla nove prijateljice što je sve na kraju završilo tako da sam se zaljubila u ženski nogomet.
n+: Jesu li postojale i neke prepreke na tom putu?
SB: Pa je, bilo je i teških trenutaka. U jednoj fazi sam htjela odustati, ali prebrodila sam to zahvaljujući svojim roditeljima, istim onima koji su na početku bili protiv cijele te priče. I sada su mi velika podrška te im je drago da su me podržali u toj priči te me pustili na prvi trening. I eto me, danas nakon 15 godina još se bavim time.
n+: Kroz sve te godine, jeste li se isprofilirali na nekoj poziciji, odnosno imate li omiljeno mjesto na terenu?
SB: Eto, to je dobro pitanje. Zapravo, nema pozicije koje nisam odigrala . Počela sam kao golmanica, a u jednom trenutku sam igrala i kao napadačica. Iskreno, svaka pozicija ima svoje lijepe i loše strane, tako da mi je iskreno svejedno što igram. Kada si u dobroj formi, svaku je poziciju lijepo igrati.
n+: Nažalost, od ženskog nogometa baš se i ne živi. Čime bavite u životu osim nogometa? I da imate priliku, biste li voljeli da i u ženskom nogometu postoji dovoljno sredstava da su igračice profesionalke?
SB: Ja sam viši fizioterapeut, radim u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Ujedno sam i studentica osteopatije. Tako da moram dobro posložiti vrijeme kako bi stigla raditi, učiti te trenirati. Isto tako svaki preostali slobodni trenutak (kojeg je malo nažalost) nastojim iskoristiti za vožnju biciklom, kućne poslove te druženje sa društvom. Svaki sportaš, odnosno sportašica bi voljela da može živjeti od sporta kojim se bavi, a ujedno to rade sa velikom ljubavlju i zadovoljstvom. No u Hrvatskoj, a i u drugim državama to baš i nije moguće, bar kad je u pitanju ženski nogomet. Naravno postoje cure koje zarađuju od nogometa, no to nije zarada od koje će moći živjeti cijeli život. Sa tom zaradom mogu preživjeti mjesec. Čak i cure koje su profesionalke, razmišljaju o tome da moraju završiti školu i naći posao jer to je ipak veća sigurnost nego nogomet. Velika je razlika između zarade nogometaša i nogometašice, iako su pravila sporta ista.
n+: Imate li neku igračicu koja vam je uzor, odnosno, pratite li ženski nogomet?
SB: Kako sam dugo u nogometu i bila sa jedno vrijeme i terapeut u reprezentaciji, upoznala sam puno cura,tako da su meni sve drage, a pogotovo cure sa kojima još uvijek treniram i igram. Ako neku moram istaknuti, onda ću reći svaka čast Maci Maradoni koja sa svojih 50 godina još uvijek na svakoj utakmici uspije zavaliti barem 3 puta lažnjaka suigračicama.
n+: A u muškoj konkurenciji?
SB: Iskreno nisam neki strastveni navijač , ali klub koji mi je drag je Real Madrid. Pratim nogomet , no nekad zna proći i po tjedan dana a da nisam pogledala neku utakmicu. Ali rezultate pratim i barem pročitam kako je tko odigrao.
n+: Vratimo se još malo ženskoj konkurenciji. Po vašem iskustvu, u kojem smjeru posljednjih godina ide ženski nogomet? Ima li pomaka na bolje? Nažalost stanje u ženskom nogometu i nije baš sjajno.
SB: Unazad godinu dana ženski je nogomet u Hrvatskoj dosta ugrožen. Naravno, glavni razlog su financije, odnosno nedostatak istih. To se vidi i kod drugih sportova. Također, barem se meni čini da opada masovni interes za bavljenje sportom i da kopni entuzijazam. Možda je problem u generacijama koje “vise” pred kompjuterom, pa ih je sve teže zainteresirati za sport. Ipak, nadam se da će se to promijeniti i da će se ovaj sport podići na jednu visoku razinu.
n+: Eto dotakli smo se malo i motivacije za bavljenje nogometom. Svoju ste priču i početke ispričali, a kakva su iskustva vaših kolegica? Zašto žene pristupaju ženskom nogometu, a zašto odustaju od istog?
SB: Nažalost još uvijek postoje velike predrasude o ženskom nogometu. Postoji puno cura koje bi rado htjele trenirati ili čak i počnu trenirati, ali onda nažalost zbog ljudi, odnosno društva koje tvrdi da nogomet nije za cure odustanu. Nije lako biti u okruženju koje te ne prihvaća. Mladim nogometašicama pričaju priče da će izgledati kao muškarci, da će imati ružne noge, da će primiti puno udaraca i slično. Nažalost, mnoge odustanu nakon takvog pritiska i ne poslušaju svoje srce.
Da bi se to promijenilo trebalo bi više reklamirati nogomet, stvarati reklame sa curama koje igraju nogomet, prenositi utakmice ,osigurati još bolje uvijete klubovima, ali i curama – odnosno popularizirati ženski nogomet. Ženski nogomet je zapravo jedan jako lijepi sport,sport koji nije toliko grub. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je rukomet puno grublji sport od nogometa. Isto tako igrajući nogomet stvaraš veliki krug poznanstva, putuješ ,družiš se, zabavljaš i uz sve to i rekreiraš se. Nogomet je sport koji traži slogu kako van teren tako i u terenu. Ženski nogomet je sport koji u kojem svaka igračica uživa.
n+: Imate li neke primjere koje ste osjetili na vlastitoj koži, kad je u pitanju osuda vaše okoline jer se bavite ovim sportom? Kako prebroditi takve trenutke?
SB: Bilo je svega, pogotovo u mojim počecima treniranja. Još uvijek postoje oni koji pričaju ” pa što će ti to”, kako ćeš izgledat. Kada sam počela igrati nogomet, prolazila sam svašta. Bilo je tu i sprdnje, vrijeđanja, zezanja, omalovažavanja no, hvala Bogu postoje i oni koji su me hvalili ,nagovarali da igram, raspitivali se o utakmicama, rezultatima, koji su i prate još uvijek, dolazili i bodrili na utakmice. To mi je naravno pomoglo da zaboravim ono loše.
n+: Dotakli smo se manjka prisutnosti ženskog nogometa u medijima. Kako vi gledate na to? Ne bi li barem nacionalna televizija trebala više brinuti o ženskim sportašicama, u ovom slučaju, nogometašicama?
SB: Naravno ,to bi bilo jako lijepo. Nažalost ni kada igra hrvatska ženska nogometna reprezentacija nema prijenosa utakmice na našim standardnim programima, a kamoli utakmice u ligi. Dakako, trebalo bi to promovirati još više,što bi ujedno i bila još veća motivacija curama koje igraju i koje bi možda htjele igrati. To je ono što najviše fali ženskom nogometu ,reklama. No nažalost rijetki su zainteresirani. Zato, hvala onima koji se sjete i pišu o ženskom nogometu.
n+: Vidite li se u nogometu i nakon završetka igrače karijere?
SB: Naravno. Kada se za nešto vežeš nije lako napustit to.
n+: Ako već hrvatska svakodnevica jedne nogometašice nije baš bajna, imate li vi iskustva i priče o tome kakav je odnos prema ženskom nogometu u drugim europskim zemljama ?
SB: Ženski nogomet u inozemstvu je na puno višoj razini. Uzmimo samo naše susjede Slovence. Dovoljan je podataka da u Sloveniji oni već imaju selekcije cura tako rečeno od malih nogu, a i tako mladim nogometašicama daje se puna pozornost. Zemlje poput Njemačke ili Nizozemske ne treba ni spominjati. Evo, za kraj primjer koji najbolje pokazuje odnos snaga. Kada igra ženska nogometna reprezentacija Hrvatske sa Nizozemskom u Hrvatskoj nažalost dođe jedva 200 navijača. Na uzvratu je stadion bio pun. Već iz toga može se vidjeti kolika je popularnost u razvijenijim zemljama, a kolika ovdje kod nas. Da uopće ne spominjem razliku u tome kako se mediji odnose prema ženskom nogometu. Tamo je normalno da se ženski nogomet može vidjeti na televiziji, pročitati izvještaj u novinama, a i nogometašice su sastavni dio TV reklama. Oprema igračica, infrastruktura i organizacija, sve je to na daleko višoj razini.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
