Bilo je to prije više od 2.500 godina, no povijest se često zna ponoviti. Sutra se odigrava svojevrsna bitka za čast, Hajdukov posljednji ovosezonski trzaj protiv “the protivnika”, navijački obračun s organima represije (pritom uopće ne mislim na policiju). Mjesto radnje: Maksimir-Termopil, sudionici: jedna brojna i organizirana vojska dobro naoružanih igrača (s ne osobito motiviranom vojskom navijača) i najjača vojska navijača s ograničenim garnizonom na terenu.
Rezultat ne može ništa promijeniti, Dinamo će sutra podići pehar prvaka, devetu godinu zaredom. Uza sve sudačke, organizacijske i moralne propuste, bodovno stanje na ljestvici ukazuje na to da im se treba sportski čestitati i pozabaviti se vlastitim propustima. Rezultat će biti pro forma, no igra neće.
Ovo će biti četvrti ligaški susret Dinama i Hajduka ove sezone. Hajduk je u rujnu golovima Pašalića suvereno izborio 2:0, tri mjeseca poslije s(p)retno izvukao bod na Maksimiru s konačnih 2:2, a u ožujku je Dinamo istim rezultatom kao i Hajduk u prvoj utakmici pobijedio na Poljudu. Statistika sugerira da bismo trebali očekivati otvorenu, borbenu utakmicu s golovima.
Što očekivati od Hajduka? Teško je reći. Prvenstveno se nadamo da se (više nikad) neće ponoviti epizode iz Kupa nakon kojih su nam za prebrojavanje golova u vlastitoj mreži trebale dvije ruke. Sutra se treba izboriti ne za kvarenje slavlja prvaku, ne za tko zna kakav rezultat, nego za hajdučku igru. Split već danima ključa, navijači se pozivaju na mobilizaciju. Klub neće biti ostavljen na cjedilu, dapače, sav glib nogometne močvaretine koji je kontaminirao natjecanje pravi je motiv da mu se i s trećeg mjesta kaže: “Nećeš, žabokrečino!”
Nemoguće je ne primijetiti sličnosti između stare spartanske vojske i Hajdukove momčadi. I jedni i drugi primorani su na rad u nečovječnijim uvjetima od protivnika, i jedni i drugi imaju srčanog vođu koji juri u opasnost, i jednima i drugima prijeti zamka nezahvalnog terena i zla kob koja govori da će do kraja dana pasti.
Legenda kaže da je u Termopilskom klancu pred Perzijancima ostalo 300 najhrabrijih. Leonida je svojima rekao da se dobro najedu jer će večerati u Hadu. Zna Hajduk kako je to. Pakao je svaka sezona bez trofeja. Naš je Leonida Tudor, povrh svega, na tribinama, na 6 utakmica udaljen s klupe jer je tako odlučio časni sudac Matoc s vrhovnim bogom Vlajčevićem s desne strane HNS-ov…pardon, HNL-ovog Olimpa.
Naposljetku, svi znamo kako je Termopilska bitka završila. Nitko od Grka nije preživio. Ipak, vjerojatno im ni pobjeda jedan na jedan ne bi donijela toliku slavu koliko činjenica da su se, iako potpuno brojčano i strateški inferiorni, herojski borili do zadnje sekunde, do posljednjeg čovjeka. Tako mora i Hajduk. Ne kažu zaludu navijači: “Poginite na terenu!” Imamo dres koji je lakmus-papir zalaganja: iziđeš li s terena bijeloga, nezaprljana dresa – nisi ni igrao i nisi zaslužio igrati. Pobijediš li časno, dočekat će te najvjernije mnoštvo, ovaj put s juga. Izgubiš li časno, dogodit će se isto. No njih jedanaestorica trebaju poginuti za čast svoga kluba, za ustanke, za optimizam, za novi početak. A onda neka se slobodno netko u maniri Gerarda Butlera usred Maksimira zadere: “This… Is… Hajduuuuuuuuuk!”
