Nakon još jednog sportskog razočaranja, ovaj put domaćeg poraza protiv Dundalka, ponavlja se stara priča, o tome kako “ulica” ne može voditi klub i kako treba ići u smjeru privatnog vlasnika, pa bi se onda znalo “tko pije, a tko plaća”. Zadnji koji se priklonio takvoj tezi je Josip Stojanović mdash; Jolly, koji je samo još jedan u nizu ljudi koji tako pokazuje da ne razumije elementarne pojmove poput demokracije, ali i poslovnog kontinuiteta.
Naime, većinski vlasnik Hajduka još uvijek je grad Split. Imovinom grada Splita (pa tako i Hajdukom) upravljaju građanke i građani Splita putem svojih predstavnika u gradskom vijeću. Dakle “ulica” vodi cijeli grad, a “ulica”, samo ona šibenska, vodi i Stojanovićev Šibenik. “Ulice” diljem Hrvatske, svake 4 godine, izaberu i Vladu ove zemlje. Za to smo se, naime, borili u ratu mdash; da možemo biti birani i da biramo, da možemo smijeniti one koji posao rade loše, a ne da nam “gazde” dolaze iz jednog centra moći. Stojanović, kao ni novinari koji se služe terminom “ulica” , ne vide da u najmanju ruku mdash; vrijeđaju sve građanke i građane ove zemlje.
S druge pak strane, ako ćemo nakon svakog poraza mijenjati vlasničku strukturu kluba, vrijedi li to i za, u ovom slučaju recimo, trgovački lanac Jolly? Treba li nakon lošijeg kvartala u kojem nije ostvarena zacrtana dobit izvlastiti Stojanovića i tvrtku prodati nekom drugom? Vjerujem da se dotični ne bi s time složio. Posebno je cinično da “Jolly” veliča “istinu” Zdravka Mamića, koji je, podsjetimo se, kao biznismen neslavno propao u Croatiji Sesvete, a svoj procvat doživio tek jašući na valovima izdašne novčane potpore grada Zagreba, tolike da je samo ta financijski injekcija bila dovoljna da premaši većinu drugih proračuna drugih prvoligaša mdash; zajedno.
Treba se također prisjetiti i činjenice da Hajduk sada posluje transparentnije nego ikad, što bi bilo teško za reći za primjerice Jadransku banku, u kojoj je dioničar bio i sam Stojanović. Naime, uprava te banke omogućila je Stojanovićvomm Jolly JBSmdash;u da se domogne novih dionica po 3 puta nižoj cijeni od nominalne cijene dionica, stavljajući ga u privilegiran položaj. I ne samo to, nimalo transparentno pokušao se domoći tih dionica putem vezanih društava, a da je cijela stvar problematična, upozoravala je inače inertna Hrvatska narodna banka. Priča se završila na kraju sporazumom s ostalim dioničarima koji su vrlo burno reagirali na takav rasplet događaja.
Što se pak tiče Slobodne Dalmacije, čija sportska redakcija često na manje ili više suptilan način promovira ideju “jednog gazde”, oni pak vrlo mudro šute kad je riječ o više nego spornoj privatizaciji “Slobodne”, a bome, nije ih, barem javno, ni zasmetala činjenica da je taj “jedan gazda” neslavno propao u dugovima koji se broje i iznad milijardu kuna. Te dugove je, po dobro znanom prinicpu “profit privatan mdash; gubitak javan” oprostila dobrim dijelom država, odnosno, platit će ih ta ista omražena “ulica”. Samo kad “ulica” tako pripomogne “jednom gazdi”, onda je to valjda poželjno.
I za kraj, istaknimo najvažnije. Tko god želi da klubom vlada “jedan gazda” mdash; neka lijepo osnuje svoj klub u kojem će biti gazda, uloži svoj novac i neka pokaže svojim primjerom kako se to radi. Umjesto da, bilo da nema ni jednu dionicu kao što Stojanović “Jolly” tvrdi za sebe ili ih ima par postotaka, priželjkuje prodaju mdash; tuđe imovine. Hajduk ima svoj put, dugovi se smanjuju iz godine u godinu, a kad se financijski za 2mdash;3 godine dovoljno stasa, možda se onda i okupi bolja momčad koja će s manje muke prolaziti europska pretkola. I to sve pod vodstvom “ulice”, a ne raznih “gazda” koje su te dugove i stvorile.
