Slijedeći naslov ovog teksta, tako bi se ukratko mogao sumirati događaj koji se zbio u Francuskoj ovih dana mdash; kao što je sad već svima poznato, čuveni Šved Zlatan Ibrahimović svoje je tijelo ukrasio mnogobrojnim privremenim tetovažama s ispisanim imenima onih koji u svijetu mdash; gladuju. Naime, švedski napadač sudjeluje u ‘World Food’ programu Ujedinjenih naroda, a gol koji je u subotu zabio Caenu, odnosno proslava istog, trebala je poslužiti u promotivnoj kampanji kako bi se ukazao na problem pothranjenosti više od 800 milijuna ljudi. Sudac utakmice naravno, nakon što je skinuo dres, po pravilima igre, dao mu je žuti karton. No, taj apsurd nije ništa s obzirom na ono što se događalo poslije.
Naime, prvo ga je trener PSGmdash;a, Laurent Blanc izgrdio i to riječima da, iako je “show” Ibrahimovića napravljen zbog ispravne stvari, ipak to nije trebao učiti. Blanc se zapitao, što bi bilo da je recimo kasnije dobio još jedan žuti i zbog toga mdash; crveni? Također, zamolio je Šveđanina da ubuduće to ne radi, a pogotovo ne u Ligi prvaka na utakmicama protiv Chelsea. Zaista? Žuti karton je važniji od toga da se javnost upozori na činjenicu da postoje oni koji mdash; gladuju? Zamislimo da su svi igrači utakmice PSGmdash;Chelsea u osamdesetoj minuti skinuli svoje dresove da upozore na problem gladi za više od 800 milijuna ljudi. Bi li to bilo vrijedno žutih kartona? Laruent, o čemu ti pričaš?
U svijetu surovog profesionalizma vrhunski sportaši prikazani su kao strojevi, mašine koje tjeraju svoje tijelo preko svih granica, sati i sati provedeni na treningu, krv, znoj i suze. I beskrajna praznina i šupljina. Neizgrađeni kao ličnosti, nakon karijere padaju u depresiju, o čemu smo već pisali. Za vrijeme formativnih godina odradili su više treninga nego pročitali stranica u nekoj knjizi, izostanci iz škole su nešto normalno, a iskazivanje mišljenja se zatire u svakom obliku. Smiješ se samo pojaviti na kakvoj humanitarnoj večeri, još bolje ako su u pitanju djeca kojoj treba pomoći. No, političku poruku o tome tko je kriv zašto uopće toj djeci treba pomoć i zašto je više od 800 milijuna pothranjeno i tko je kriv za to mdash; e o tome nemoj pričati. Pogni glavu i šuti. Utopi se u floskulama. Daj 110 posto.
Zlatanove kopake za utakmicu s Chelseaom
Sportske redakcije koje se pozabavile ovim događajem u fokus su stavile mdash; Ibrahimovića. Šved je ovim potezom postao još malo “veći od života”, no njegovo upozorenje svelo se na hvaljenje njegove ličnosti mdash; kao da je riječ o još jednom sjajnom driblingu ili golu. Gladni su poslužili da bi se još malo nahvalila Zlatanova veličina. Iako je profesionalni sport, što imamo prilike vidje i s domaćim institucijama poput Odbora za hitnost, zapravo 6 dana politike i sat i pol nogometa, o onom političkom, sportske redakcije uglavnom šute. Fokusirajmo se na teren. Lopta je okrugla. I šuplja. Kao i ta priča. Zašto ti ljudi gladuju? A pa…
Nije “a pa” i nije bitan Ibrahimović. Ljudi gladuju jer u trenutnom socioekonomskom sistemu ne mogu svi biti pobjednici. Ako Hrvatska trguje s Austrijom, ne mogu obje zemlje biti u plusu. Ili je Hrvatska izvezla više dobara u Austriju ili Austrijancima pošlo za rukom da oni izvezu više u Hrvatsku. Netko je izgubio. Ili je NATO savez u kojem je do jučer radila novoizabrana hrvatska predsjednica bombardirao Libiju ili nije. Ako je, onda je to ostavilo tisuće Libijaca bez krova nad glavom i u stadiju pothranjenosti. A “mi” smo “dobili” jeftine resurse. Ne pravimo se glupi. Da imam rješenje kako riješiti sve svjetske probleme, sad bi bio nobelovac, no za početak, možemo se bar fokusirati na ono što Ibrahimović poručuje, da gladni postoje, a ne da se zatvaramo u surov svijet gluposti bez mozga. Da ne bi dobili žuti karton.
Veljko Tomić
