OČEKIVANJA:
“Ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu”. Tu izreku možemo iskoristiti u kontekstu Argentine, reprezentacije koja je uvijek imala sjajne pojedince, ali unatoč tome još od SP u Italiji 1990. ne uspijevaju doći dalje od četvrtfinala. Ovaj put su očekivanja jednaka kao i uvijek – otići što dalje, po mogućnosti do kraja. Prvenstvo im je “u susjedstvu”, i koliko god taj pojam svejedno bio relativan s obzirom na udaljenosti po Južnoj Americi, sigurno je da će Argentinu u Brazilu bodriti ogroman broj njihovih navijača. Uostalom, iako to nije još službeno potvrđeno, sve tri utakmice Argentine u grupi su već unaprijed rasprodane. Sigurno da je glad za uspjehom velika; plasman iz CONMEBOL kvalifikacija, gdje su bili prvi u skupini im daje dodatnu sigurnost, ali kroz povijest se pokazalo kako su Argentinci najčešće loše prolazili dok su bili pretjerano samouvjereni. Sjetimo se samo 2002., kada su Argentinci pod Marcelom Bielsom kvalifikacije završili uvjerljivo prvi, sa čak dvanaest bodova ispred prvog pratitelja Ekvadora, i trinaest ispred Brazila. Nakon toga su bili sigurni kako je stanica u Koreji i Japanu spremna da ih lansira na vrh nakon tadašnjih šesnaest godina posta, no umjesto toga doživjeli su katastrofu ispadanjem iz skupine u kojoj su bili upareni s Engleskom, Švedskom i Nigerijom. Sada je već prošlo ogromnih dvadeset i osam godina otkada su posljednji put bili osvajači Svjetskog prvenstva, kada ih je do kraja odveo veliki Maradona i sjajna generacija uz njega. Sada nekako u Messiju vide lik Maradone, no pitanje je koliko postoji faktora sa strane koji mogu pomrsiti planove, a ima ih. Summa summarum, očekivanja su visoka – no prvo trebaju proći skupinu u kojoj su favoriti za prvo mjesto.
OPĆE:
O Argentini se, kao o nogometnoj naciji, ne treba previše trošiti riječi. Što se njihovog mentaliteta tiče, glavni problem leži u toj nekoj skrivenoj potrebi za kultom ličnosti i prevelikim građenjem igre oko pojedinaca. Argentina je uvijek bila poznata po odličnim, vanserijskim pojedincima, te bi zbog toga imali nezgodnu naviku da igru vole graditi oko praktički jednog ili dvojice igrača. U sustavu natjecanja gdje su tri utakmice preduvjet za makar korak bliže ispunjenju velikih ambicija, i protiv najboljih momčadi svijeta – to je poprilično riskantni pristup. Taj kult je krenuo i prije Maradone; igrači poput Daniela Passarelle, Diegovog starijeg kolege s kojim je razvio rivalstvo ususret Meksika 1986., pa Maria Kempesa; sve do generacije Angela Labrune ili Di Stefana – Argentinci su imali potrebu sigurnost pronaći u jednom čovjeku oko kojeg je sve bilo bitno. Nakon odlaska Maradone su ciklusima, desetljećima tragikomično pokušavali na silu igrače imenovati njegovim nasljednicima: najbliže toj laskavoj tituli su bili igrači iz iste generacije: Ariel Ortega, Hernan Crespo i Gabriel Batistuta, a koliko je ta ovisnost daleko otišla najbolje govori da su u tom kontekstu pričali svojedobno i o Jose Reyesu, Marcellu Gallardu, Andresu D’Alessandru, Diegu Buonanotteu… koji, svatko iz svog razloga, nisu imali ni približnu karijeru kao veliki Diego. Utjelovljenje danas imaju dakako u Lionelu Messiju, koji – baš kao i u Barceloni – vedri i oblači kod argentinske reprezentacije. Pričalo se svojedobno i o rivalitetu njega i Carlosa Teveza kao analogije sa pričom Maradona – Passarella, no kako potonji nije u ozbiljnim reprezentativnim kombinacijama još od 2011., i ta je fama izgubila smisao. Bilo kako bilo; Messija su dugo prozivali da ne daje Argentini onoliko koliko daje Barceloni – taj krimen je malo i odbacio u posljednje vrijeme, ali njemu tek predstoji da se pokaže u pravom svjetlu i na velikom natjecanju. Sigurno da želi u karijeri imati i trofej s reprezentacijom, pa je to dodatna nada svim štovateljima nogometa u Argentini da će to u njemu probuditi neki prkos koji ih može odvesti do konačnog uspjeha.
TRENER:
Alejandro Sabella je uvijek kao trener bio poznatiji po tome što je bio odani pobočnik Danielu Passarelli u ulozi pomoćnog trenera. Zanimljivo, Sabella je svojedobno kao igrač bio drugi pick Sheffield Unitedu iza Maradone, čiji je tadašnji trener Harry Haslam zaključio kako je Diego ipak preskup za tinejdžera pa su umjesto njega angažirali Sabellu. Što se tiče trenerskog iskustva, mnogo ga više ima u spomenutoj ulozi pomoćnika Passarelle; zajedno su vodili Parmu, River Plate, meksički Monterrey, brazilski Corinthians, te urugvajsku i argentinsku reprezentaciju. Kao samostalan trener je vodio argentinski Estudiantes, s kojim je 2009. osvojio i Copa Libertadores, a izbornik Argentine je od 2011. godine. Što se tiče stila igre, prati ga glas pragmatičnog trenera koji ne voli mnogo mijenjati svoj stil igre, pogotovo nakon što je na klupi nasljedio Maradonu i Sergia Batistu, koji su bili itekako kaotičnipromjenjivi u svojim idejama.
KLJUČNI IGRAČI:
I kod ove stavke je u Argentini sve jasno. Ako već nećemo reći da sve ovisi na koju se nogu tih dana digne Lionel Messi, što bi bilo iznimno podcjenjivački naspram ostatka društva, onda ćemo biti točniji i precizniji kada kažemo da dosta toga ovisi kako na terenu budu stajali trio u napadu: Messi – Higuain – Sergio Aguero. Tu Messi ima slobodne ruke s desne strane u sustavu 4-3-3, gdje će se ubacivati sa krila kao i njegov kolega u životnoj formi, Aguero s lijeve. Isprva je Sabella forsirao Lavezzija lijevo, no s obzirom na klupsku formu Aguero je zaslužio prednost tu. Kao čista devetka je tu Gonzalo Higuain, koji je ove sezone zabio respektabilna 24 gola u 46 nastupa za Napoli, gdje je revitalizirao karijeru. Iza njih također treba spomenuti dvojac u sredini veze; Angela Di Mariju, koji se u ovom sustavu vratio na poziciju središnjeg veznog koju je igrao još u Benfici, te Fernanda Gagu iz Boca Juniorsa uz njega. Zadnja linija je nešto drugačija priča. Stoperi Fernandez (Napoli) i Ezequiel Garay (Benfica) su se kroz vrijeme profilirali kao solidan duo, ali su još daleko od titule ponajboljeg stoperskog para svijeta, što se pokazalo na trenutke i kroz pripremno razdoblje. Na lijevom beku Sabella voli vidjeti Marcosa Roju iz lisabonskog Sportinga, ali na tu poziciju ozbiljno pretendira i Emiliano Insua iz hit-momčadi sezone, madridskog Atletica. Na desnom bočnom je zacementiran Pablo Zabaleta iz Manchester Cityja, dok će na golu – tradicionalno upitnoj poziciji kod Argentinaca – prednost izgledno dobiti Sergio Romero, iako mu je klupska forma daleko od idealne.
IGRAČI KOJI NEDOSTAJU:
Od značajnih imena koji neće vidjeti SP u Brazilu možemo izdvojiti Carlosa Teveza, kojeg ni vrlo dobra sezona u Juventusu nije vratila u reprezentativnu konkurenciju, kao i Erica Lamelu, koji je imao debitantsku sezonu za zaborav u Tottenhamu. Možda im nedostaje pokoje iskusno ime u zadnjem redu, ali očekivati da će Fabricio Coloccini imati šanse upasti kao dio ekipe nakon svih pehova sa ozljedama i nestandardnosti – teško.
VJEROJATNI SASTAV:
Romero – Zabaleta, Fernandez, Garay, Roja (Insua) – Mascherano, Di Maria, Gago – Messi, Higuain, Aguero
6. na FIFA-inoj ljestvici reprezentacija
Kvalificirani kao prvi u CONMEBOL kvalifikacijskoj grupi
Nastupi na Svjetskom prvenstvu: 15/20
Zadnji nastup: 2010. (Južna Afrika)
Za redom na SP: posljednji put Argentina nije bila na SP 1974. u Zapadnoj Njemačkoj
Najveći uspjeh: osvajači (1978. i 1986.)
Juraj Vrdoljak
