Vjerojatno ste čuli za film “Beskrajni dan” u kojem je glavnu ulogu igrao Bill Murray. Priča o egocentričnom tipu, koji je osuđen da iznova ponavlja jedan te isti dan dok se ne promijeni postala je sastavni dio pop-kulture, a film nezaobilazna točka ranih 90-tih.
U ovom kolu domaćeg nam nogometnog natjecanja očekuje nas utakmica, koja po mnogo čemu podsjeća na beskrajni dan. Već 18 puta su se susretala ova dva tima. Jer pogrešno bi bilo reći da su to dva kluba. I svaki put je bilo gotovo potpuno isto. 18 utakmica, 17 pobjeda sekcije pod imenom Dinamo, i jedan remi. Svaki dvoboj užasno je nalikovao onom prethodnom. Bilo je tu neobičnih prijelaza, preokreta, čišćenja kartona i odmicanja no osjećaj koji ovaj susret ostavlja sličan je onom trenutku u filmu kada se Bill Murray probudi sljedeće jutro i shvati da je opet 02. veljače!
Pa zar opet!?
Vjerojatno se tako pitaju i nogometni zaljubljenici u Hrvata, dok očekuju ovaj sudar, koji je web stranica kluba iz Maksimirske, iz samo sebi poznatih razloga nazvala derbijem. Zar opet i do kada? Upravo ovog vikenda ćemo se probuditi, pogledati i vidjeti da je na redu novo izdanje beskrajnog dana hrvatskog nogometa.
Nogomet je svijetu priuštio bezbroj fantastičnih utakmica, nevjerojatnih preokreta i čudesnih završnica. Bilo je i utakmica, koje bi reporteri radio i televizijskih prijenosa opisivali kao “prave prvenstvene”, čvrste i tvrde, zanimljive valjda samo ljubiteljima taktičkog nadmudrivanja. Neke su utakmice ostale zapamćene po porazima favorita, a neke po događanjima na tribinama. No više od ijedne druge utakmice ikada do sada ovaj dvoboj nosi u sebi dozu apsurda svojstvenog samo hrvatskom nogometu. Apsurda i cinizma njegovih gospodara.
Na teren će izaći dvije ekipe u različitim dresovima, različitog imena. No jedna ekipa neće imati želju pobijediti onu drugu. Gledatelji neće nahrupiti, navijači neće pjevati, skandirati. Odigrati će utakmicu u besmislu vječnog ponavljanja, utakmicu samih protiv sebe, lišenu osnovnog sportskog motiva. Onog u kojem obje ekipe žele pobijediti. Teško je pronaći primjer sličan ovome. Teško ili bolje reći nemoguće.
Nebrojeni međusobni transferi i posudbe, incestuozan odnos, klubovi koji su zapravo jedan te isti “gospodarski subjekt”, promjene pravila samo su dio priče o kojoj ste čitali i slušali. Veliki hrvatski klub, koji je vođen autoritarnom rukom Zdravka Mamića postao istovremeno rezultatski uspješan, ali iznad svega nakaradna karikatura svog negdašnjeg identiteta. I njegova filijala, sestrica, odraz u ogledalu. Klub, koji je to samo po OIB-u i rješenju o upisu u Registar udruga. Klub bez navijača, bez strasti, bez svega onog što klub čini klubom.
Lik kojeg je igrao Murray, na kraju je shvatio poruku, promijenio je sebe, uspio i konačno dočekao novi dan. Nogomet u Hrvata će se prije ili poslije morati promijeniti i onda dočekati svoj 03. veljače.
Probudit ćemo se jednog jutra, pogledati na novine i portale i shvatiti da je prošao beskrajni dan.
Do tada nam ostaje spoznaja da ovakav dvoboj apsurda možete gledati samo i isključivo u natjecanju pod okriljem HNS-a.
Pročitajte još:
