Jedna od riječi koja se zadnjih godina redovno pojavljuje uz hrvatski nogomet je i apsurd. Ponekad i u sintagmi teatar apsurda. Jezikoslovci kažu da se pojam odnosi na nešto bez smisla, označuje odsustvo razuma i logike. Nelogičan, neobičan i suprotan umu fenomen ili događaj. Polovinom prošlog stoljeća u Francuskoj je nastao i pokret unutar kazališta pod tim imenom. U djelima Becketta i Ionescoa na pozornici je uprizoren niz događaja lišenih nekog smisla. Mnogi će reći da je navedeni pokret svoj vrhunac doživio kroz Beckettovo remek djelo “U očekivanju Godota“, no ono što se posljednjih godina događa u hrvatskom nogometu posramilo bi i najveće umjetnike iz tog vremena. Niti jedno pariško kazalište iz tog vremena nije do koljena onom što gledamo na domaćoj nogometnoj sceni.
Ne postoji pojam koji bi bolje opisao domaći nogomet i njegovu politiku.
No za razliku od Becketta ili Ionescoa hrvatski su majstori apsurda odlučili pokret preseliti s kazališnih dasaka u stvarnost. Umjesto zahtjevnoj pariškoj publici, željnoj kulturnog uzdizanja, naši su se majstori pobrinuli apsurdni teatar dovesti do šire publike. Izašli su među narod, došli na stadione i ulice, doveli apsurd u svaki ured i kancelariju, okupirali medije. Apsurd je od filozofskog i umjetničkog promišljanja života postao život na hrvatski način i to kroz jednu sasvim ne-umjetničku pojavu, kao što je nogomet. Krenuvši iz nogometa, pokret je zahvatio i druge društvene sfere, doveden na jednu potpuno novu razinu.
U zamršenom labirintu obiteljskih veza i prijateljskih odnosa stvoren je sustav koji je sam sebi svrha i koji je lišen elementarne logike. U tom sustavu ne kažnjavaju se suci kada ne poznaju i ne primjenjuju pravila. Čak ni kada se dozna da se plaćalo pošteno suđenje, zanimanje za ovu pojavu se ne iskazuje. Ovdje pravila nisu da se poštuju. Pravila su da služe interesu pojedinca. Tu je moguće uzimati novčane pozajmice od jednog kluba i odlučivati poslije o “kažnjavanju” čovjeka, koji je na čelu tog istog kluba. U ovom se sustavu čuju uvrede samo sa jedne strane stadiona. Tu se brojanje baklji i citiranje skandiranja nagrađuje državnim odličjima i ponekim putovanjem. Jedne kažnjavaš, drugima ne želiš vidjeti. Ovdje se cijeni samo slijepa odanost. U ovom se sustavu navijače kažnjava bez snimke i dokaza. Vrijednosti su ovdje izokrenute, a logika odsutna.
Možda se ponekad čini da riječi ne mogu dovoljno dobro opisati stvarnost i ovo bi mogla biti jedna od tih situacija, jer stvarnost je puno gora nego što jedna mala riječ ili sintagma mogu dočarati.
No upravo bi nas svijest o apsurdu kojeg živimo trebala poticati na pronalaženje nove vizije.
Nogomet koji bi opet dobio svoj smisao.
