Na portalu Nogometplus pokušali smo posljednjih mjeseci nekoliko puta napisati analizu Andrije Balića, odnosa njega prema Hajduku, treningu i utakmicama, te kluba prema igraču. Probali smo analizirati kako se razvija njegov talent i usporediti ga s drugim talentom koji cvate u poljudskoj ljepotici – Nikolom Vlašićem. Probali, ali ne i uspjeli. Kada bismo krenuli pripremati tekst o tome toliko bi kolege iz redakcije imali oprečne stavove, da je suvisli tekst bilo nemoguće napisati, a pisati 4-5 tekstova na istu temu ne bi imalo smisla. Ipak na stranu sve analize, opcije i permutacije koje bi iz stavova kolega iz redakcije izlazile, danas nas je Hajduk doveo u jednosmjernu ulicu – Andrija Balić je skoro pa prodan, a Nikola Vlašić ostaje.
Ostaju nam tek poneke činjenice, a najveća među njima je da Balić nije zauzeo mjesto u momčadi kako se očekivalo od njega, dapače koncem jeseni ispao je iz prvih jedanaest. Ono oko čega se ne može naći jedinstven stav su razlozi za to. Radi li se o greški Andrije, Hajduka ili kombinaciji oboje, što racionalno vuče na raspravu o tome je li on zaista toliki talent ili je to mit.
Oni koji traže grešku u Hajduku vide je u tome da se slabo radi na stručnosti i razvoju mladih igrača. U prilog će nerijetko koristiti i drugog talenta Nikolu Vlašića, koji je prvenstveno projekt vlastita oca Joška. I kad se tako pogleda, zaista, Hajduk već dvadesetak godina služi za izvoz potencijala, a ne kompletnih nogometaša. Čak i najveći transfer u povijesti kluba Nikole Kalinića dogodio se kada je igrač bio daleko od izgrađenog nogometaša. Da ne spominjem kako su na Poljudu dovodili Antu Rukavinu, dok je Kalinić svoj talenat pokazivao u Istri. Pravo pitanje stoga nije je li prodaja Balića dobra ili ne, nego je li Hajduk sposoban razviti mladog igrača unatoč njihovim očevima, pubertetu i svim izazovima modernog nogometa? Radi li Hajduk svakodnevno na tome da tom vještinom što bolje ovlada? Ako se do prodaje Balića moglo i tolerirati štednja i u tom segmentu kluba, od danas, kada je klub prodajom Caktaša, te vjerojatno Balića i Milovića skupio skoro 5 milijuna eura, se na to sigurno više nema prava. Zbog svih budućih balića, bitno je znati da je struka kluba dovoljno kvalitetna da se može nositi s građenjem nogometaša i njegovim prelazom iz juniora u seniore. Jesu li uspjeli znat će se tek za nekoliko godina, kao što danas, s obzirom na rad proteklog desetljeća, znamo koga je Hajduk stvorio na svjetskoj nogometnoj sceni.
Zaključak svega je da su oni koji Balića gledaju svaki dan i koji su odgovorni za razvoj kluba odlučili prodati ga. Prvenstveno se to odnosi na trenera Burića kojemu Balić nije mogao ući u prvih jedanaest. Samim time i sportski direktor Vučević, predsjednik Marin Brbić, pa posljedično i članovi Nadzornog odbora prihvatili su takav stav te ga prodali. Ulog kluba stavljen je na Vlašića, a očita odluka koju su donijeli je da je prodaja Balića i zadržavanje Vlašića trenutno optimalan posao za klub.
Trenutno na žalost nitko ne može odgovoriti na pitanje je li odluka o prodaji Balića dobra ili loša. Vrijeme je najbolji saveznik, iako i ono može davati varljive rezultate. Ovakve situacije su, ako ništa, neprocjenjiva škola, a pozitivno kod današnjeg Hajduka, gdje se na vodeće i nadzorne funkcije dolazi javnim natječajima i izborima, je da se rezultati i dobrog i lošeg rada, kao i odluka, ipak vide, pa posljedično i vrednuju.
BI
