Maradona s Grobnika. Čak i čitatelju koji uopće ne prati nogomet, onom duboko uprosječenom pratitelju nogometnih, ali i globalno sportskih te društvenih zbivanja iz Darde ili konavoske Prevlake, bit će jasno o kome se radi. Iako je u sportskom smislu područje sjeveroistočno od Rijeke poznato prvenstveno po automdash;moto utrkama, na poznatoj pisti Grobnišćina živi, djeluje i misli nogometno. Tome je tako još više otkako je prije otprilike točno deset godina, dana 30. srpnja 2005. Elvis Scoria u igru protiv vinkovačke Cibalije (pobjeda 4:1) umjesto Daniela Šarića potkraj utakmice uveo ‘onog malog’ o kojem svi pričaju. Onog malog čiji brat već trese golove u dresu Rijeke taman se probijajući za mjesto u prvih jedanaest kada će na Kantridu stići ‘neprežaljeni’ dvojac Zekić mdash; Krpan. Svi su znali da ima ono nešto, da bi mogao biti velik igrač. Da ima talent, da ima tehničku potkovanost, vještinu, nogometnu inteligenciju koja bi se s vremenom mogla pretvoriti u genijalnost. U ono doba, iako to nije bilo baš tako davno, nije se još strahovalo od najezde talijanskih drugoligaša koji hvataju hrvatske wunderkinde. Nije se strahovalo ni od ozbiljnijih kupaca koji bi možda mogli zagristi, njega se jednostavno vidjelo u Rijeci.
Anas Sharbini. Valjda najjednostavniji nogometaš Rijeke u njenoj bližoj povijesti, igrač kojem je dovoljno toliko malo da postane nogometno besmrtan. A opet, sa sjetom gledamo raznorazne kanale na YouTubeu iz vremena kad je podjednako nemilosrdan bio kod zabijanja golova kao i kod namještanja istih. Iako se govori da je stvar u njemu, da se zasitio, da se ponovno želi na pragu ulaska u tridesete godine okušati negdje vani, u ovom ćemo tekstu pokušati razotkriti prave stvari. Zašto protivnički braniči više ne drhte i na sam spomen njegova imena, zašto Rijeka u nedostatku kvalitetni(ji)h napadača ne može ponovno krenuti na njegovim krilima? Gdje su i kako nestala ta krila te je li kasno za ponovni Anasov let hrvatskim prvoligaškim travnjacima.
1. KRIVA POZICIJA
Prvo i osnovno, da budemo na čisto mdash; Anas Sharbini nije lijeva polušpica. Automatski, to će značiti da njemu ne paše igra u danas gotovo pa standardnoj formaciji za hrvatski nogomet (4mdash;2mdash;3mdash;1). Osim naravno, ako ne igra na svojoj prirodnoj poziciji, a ta je iza napadača u središnjici. Iako je Zlatko Dalić, njegov bivši trener jednom izjavio kako Sharbini najbolje igra polulijevo, treba reći kako je najbolje partije za vrijeme prvog boravka u Rijeci pružao iza napadača, ali u sredini. Formacija koja bi mu mogla odgovarati je ona koja mu već i jest odgovarala. Riječ je o ‘pirji’, popularnijem nazivu za božićno drvce u kojoj dvije polušpice igraju polulijevo odnosno poludesno. Na tragu toga Rijeka je bila jedno vrijeme (Sharbini, Ivanov mdash; Đalović), baš onda kad je Hajduk ostao poražen 4:0, a sam Dalić bio trener. Bila je to možda i najbolja Rijekina partija prošlog desetljeća, nešto što se ispod stijena ponovilo tek nakon dolaska aktualne predsjedničke, trenerske i klupske garniture.
Iako je prije odlaska u Hajduk redovno bio na središnjici ofanzivne linije stvari su se odjednom počele mijenjati kad je prešao na Poljud. Edoardo Reja ga je u debiju koji se dogodio baš u porazu na Kantridi (0:2) prebacio na lijevu stranu kako bi Senijada Ibričića pustio u sredini. Mislilo se tada da će ‘zakon braće’ bolje funkcionirati ako Anas bude otvarao prostor na lijevoj strani svojim prodorima, sve je baš na Kantridi krenulo po lošem. Anas je dva kola kasnije u Varaždinu s Dujom Čopom igrao klasičnu špicu, tada je i zabio svoj prvi pogodak u Hajdukovu dresu.
2. MOISES U PREDNOSTI
Matjaž Kek ne voli kada mu se igrači, slikovito rečeno mdash; igraju nogometa. Iako je Sharbini iz Saudijske Arabije vraćen, između ostalih, i na njegovo inzistiranje, Kek nije htio ući u rizik i prepustiti mu mjesto centralne polušpice. Njegovo je mjesto uvijek uz lijevu autmdash;liniju dok na njegovoj prirodnijoj poziciji konkurira Moises kojeg Rijekin strateg više voli vidjeti na tom mjestu. Brazilac nije isključivi fantazist, njegova je lopta uvijek jača nego što je ljepša, Kek procjenjuje da mu je potrebnija uloga povučenijeg napadača s loptom ili čovjeka koji će zatvarati trokut sa zadnjim veznim igračima kada je bez lopte od umjetničke crte na terenu. Možda i jest šteta, jer prava bi zanimljivost uslijedila kada bi se Anasa opet stavilo na mjesto koje mu je najdraže. Jer, ako nije polulijevo, onda je to zasigurno više sredina, gdje više dolazi do izražaja njegova već opjevana inteligencija i talent kojeg bez problema sa sobom nosi i u kasnim dvadesetima.
3. PRITISAK PUBLIKE
Protiv toga možda i najmanje može ići. Neki mu, iako se radi o zanemarivom broju ljudi, ne mogu oprostiti odlazak s Kantride na Poljud. Kada je dolazio nemali je broj ljudi u upravi Rijeke bio protiv toga, navijači su ga u spomenutom debiju na Kantridi za Hajduk, zajedno sa starijim bratom, vrijeđali kao da se radi o gradskom neprijatelju broj jedan. Stvari su se počele mijenjati kada je dao naslutiti da se vraća, u europskoj utakmici protiv Žiline u kojoj je zabio pogodak. Nije se nikada do kraja vratio no Armada je zajedno s ostalim poklonicima Rijeke od tada bezrezervno na njegovoj strani. Objektivno, prodajom braće Sharbini napravljen je dobar posao, tada je u klub bio upumpan svjež novac koji je bio nasušno potreban, a Rijeka ga je vratila i revitalizirala bez odštete. Odbio je u međuvremenu ponudu jednog Tajlandskog kluba što mu je povećalo rejting i u očima zlopamtila.
4. SUDSKI PROCES
U sjeni nogometa koji čini devedeset posto karijere, uvijek se nešto događa izvan terena, nešto što u značajnijoj mjeri može utjecati na igračeve predstave. Nije toga pošteđen ni mlađi Sharbini koji je u sportu s agentom Sanjinom Ugarkovićem i to baš od prelaska u Hajduk. Svi bi od tog transfera željeli malo svog kolača, pa možda i oni koje taj kolač uopće ne bi trebao dopasti. Cijeli je posao oko transfera u Hajduk odradio otac Jamal, Ugarković potražuje proviziju na ime ekskluzivnog ugovora o zastupanju, sud odmjerava cifre za plaćanje odšteta na svoju ruku. Spor je završio na štetu Anasa koji u roku od trideset dana mora platiti 45.000 eura. Sve je to dodatan izvor stresa za igrača od kojeg se očekuje nešto više.
5. SAMOPOUZDANJE
Jasno, uvijek se gotovo sve svodi na taj faktor. Pokušava ga se uvijek zanemariti, ali bez samopouzdanja se ne može napredovati. A još teže kada se već ulazi u nogometnu zrelost. Sharbini je samopouzdanje stjecao igrama u Rijeci da bi ga u Splitu i u Saudijskoj Arabiji netragom izgubio. Sada je opet, kao i nekada na razini reprezentacije, no bilo bi ga ljepše vidjeti u Bilićevoj vrsti, s onom dozom svega lijepog što je imao u svojoj igri. Ovako, može se govoriti da je Anas na tragu nečega što je bio ranije, može se samo nadati da će opet biti onako lucidan. Sada je ponovno pravi trenutak, Rijeka je u teškim trenucima na početku nove sezone.
Patrik Mršnik
