Smisla baš i nema pretjeranoga. Ali ipak. Odnos igrača jučer prema klubu bio je katastrofalan. Ako nećeš poštivat sebe OK, ako nećeš trenera OK, ako nećeš klub OK, ako nećeš takve navijače koji ti daju podršku OK … i onda se trebaš zapitati, zašto igram nogomet? Teško je zatrčat se nazad. Zašto? Onaj drugi ne trči pa zašto bi ja trčao?
Jednako tako trener. Poštivaš sve. Gospodin si. Radiš kao konj s igračima za koje si svjestan koliko su ograničeni. Svaki put ih zaštitiš nakon loših utakmica. Poštuješ stanje u kojem se klub nalazi pa ti ni sportski direktor nije kriv za lošije igrače koje dovede. Ali u svemu tome davanju niti malo krivice na sebe se ne svali.
Sva ta dobrota trenera prema igračima od istih očekuje povratak u vidi onoga da za takvog trenera treba izginuti. Zbog tih vjernih navijača treba poginuti. Zbog samog projekta. Na kraju krajeva zbog sebe, da se možeš pogledati u oči u ogledali. Ali ne. On ne trči, zašto bi ja. Trener nas je visoko postavio. I onda nas Dinamo iskontrira kao malu djecu. Dinamo, koji nikoga nije razbio poigrava se s nama. U dvije utakmice u kupu. Onda kad ti vjerni navijači okrenu leđa na tribini bez pljeska i zvižduka, onda kad Gabrijel zaplače i kad nogometplus priprema utakmicu s kritičkom dozom, tada se može odigrati prava utakmica, izginuti na terenu, i dobiti taj isti Dinamo.
Znači može se. Samo treba utakmicu pripremiti na pravi način, i naravno, odigrati. Hajduk nije napravio ni jedno. Burićev ego bi se ipak morao malo spustiti i vrijeme je da i on prizna kako je pogriješio u pripremi ove utakmice, kao i one prve u Splitu. Možda je precijenio igrače, očekivao od njih previše, možda je potcijenio Dinamo, ali Hajduk ne može igrati tako otvoreno protiv kvalitetnijeg protivnika i tako raširenih linija. Bezglavo srljati u napad, i nikako se ne vraćati.
Floskule nakon utakmice u kojima se pokušava sve pomesti pod tepih jednako su tako nepotrebne. “Igrači su se htjeli nadigravat. Bolje junački izgubit nego izbijat balune. Imali smo puno ozlijeđenih i umorni smo.”
Hajduk je put naprijed igrao često praktički 2-4-4, a Hajduk nije tehnički jak da bi tako nešto mogao sprovesti. Nije jak niti u presingu kod tako izgubljene lopte. Nije jak niti u toj povratnoj trci. Centaršut nam je katastrofalan, spor i visok, a iz njega se razvio svaki kontranapad Dinama. Svaki put u trenutku kad Hajduk ima višak igrača u skoku.
Ne, igrači se nisu htjeli nadigravati. Trener ih je tako postavio. Gora je situacija ako su se igrači htjeli nadigravati, tada trener nema apsolutno nikakvu kontrolu nad momčadi. Ne, nije bolje junački izgubiti nego nabijati balune. Floskula koju su ponavljali Vučević i Tudor, evo sad i Burić. Neshvatljivo mi je za jednog inteligentnog čovjeka da daje takvu izjavu. Zašto? To je navijačka izjava. Umjesto svi naprijed i svi natrag, postoji i 20 drugih načina da se odigra utakmice, jedan od tih je ona utakmica kad je Hajduk dobio 1-0. Nije bila svi naprijed niti je bila izbijačina baluna. Bilo je čvrsto i borbeno u sredini s napadačem koji je otvarao naprijed. Da, imali smo puno ozlijeđenih igrača i bili smo umorni. To bi trener trebao znati i prije utakmice pa prema tome postaviti taktiku.
Maloku i Tudor ne zna se što su odigrali, previsoko, Milić i Velaacute;squez previsoko i divlje, Kalik previsoko. Na to Sušić reagira nervozno, Jeff i dva posljednja braniča na širokom prostoru bez ikakve pomoći. I onda se mora dogoditi ovakva utakmica.
Burić je u pravu kad kaže da se puno napravilo tijekom ove sezone, i stvarno je. Činjenice su kako je Hajduk osvojio čak 11 bodova više i primio 26 golova manje. Igra se odgovornije i bolje. Mnogi će u svom bijesu nakon loših utakmica reći kako prošla sezona nije referentna, kako je Burić loš, a istovremeno će reći kako je i Vučević loš, a i Brbić je loš. Sve je lošije u odnosu na prošlu sezonu, a trener ima bolji rezultat. Pa kako onda objasniti tu činjenicu.
Navijači pričaju bez znanja. Gledaju sa srcem, a ne s osobnim iskustvom treniranja igrača i postavljanja igre. Burić nije savršen, ali je solidan i studiozan. Igrači napreduju. Hajduk s novcima koje troši na trenera ne može naći sigurno boljega. Za takvo nešto treba potrošiti puno više novca i onda se opet sjetiti da takvi, bolji trener, možda i neće imati dovoljno strpljenja za lošiju osnovnu školu igrača pa se može dogoditi i da trener i igrači ne kliknu baš kako treba. Šta tada? Potjerati cijelu momčad? Dovesti sve nove? S kojim novcem?
Burić je OK trener, nije trenerski mađioničar jer bi znao prepoznati svaku situaciju, odnosno što mu momčad može i što ne može odigrati. Prema tome nekad loše i pripremi utakmicu, kao onu u Splitu protiv Dinama, ili onu protiv Libereca. Pogriješi. Ne prepozna mentalitet gledatelja. I slične stvari. Najčešća greška mu je da ga ponese prethodna, ponekad dobro odigrana ideja, tipa igra bez napadača ili dobra predstava protiv Libereca u prvoj utakmici. I onda uškopi momčad pa imamo Vlašića i Sušića koji pucaju na toj neprirodnoj poziciji.
Dakle, nije u nogometu sve crno ili sve bijelo. Nije ovo ni za tjerati trenera. Jednostavno se pogriješi katkad. Uz to igrači trebaju shvatiti ono s početka priče. Privatne utakmice ne smiju odigrati niti imaju što biti ljuti na nekoga drugoga. Svaku utakmicu se mora orati i orati jer nisu toliko kvalitetni da bi se njih netko prepao, posebno ako je kvalitetniji. Tužno je što Vučević, Tudor i sada Burić ne shvaćaju kako oni ustvari ovakvim načinom igranja pomažu Dinamu da prodaje igrače. Menadžeri dolaze pogledati samo par utakmica u Hrvatsku, derbije, a mi svesrdno damo podršku Dinamu otvorenom igrom. Utakmicama koje ne možemo dobiti. Ovako sam pisao i tada. I nije čudo da nas uvijek pohvali Dinamov trener, s onim kurtoaznim “hvala Hajduku što se došao nadigravati pa su gledatelji mogli uživati”. Ne hvala, meni kao navijaču to ne treba.
Burić je onom završnom rečenicom dosta toga rekao, ovo je najteži poraz Hajduka od kad je on tu na klupi. I ne može se ni on opravdati ničim kao ni igrači. Dogodi se. Nadam se zadnji put.
Renato Čupić
Situacija kod prvog gola iz koje je vidljivo koliko Hajduk srlja, odnosno koliko loš centrašut napamet napravljen ima:
Situacija iz 11.minute kad Sušić i Milić izvode slobodan udarac i prije nego smo postavili napad, završi uobičajenim mekanim centaršutom za Hajduk s viškom napadača u skoku i nikakvim osiguranjem natrag:
