Nakon privatizacije i nekoliko godina kreiranja gubitaka, koje je gazda Volpi pokrivao financijskim injekcijama, Rijeka je konačno dočekala i jednu pozitivnu godinu na “papiru”. Kao što je dobro poznato, u 2015. godini ostvareni su ozbiljni izlazni transferi (u prvom redu Kramarić), čime je trenutno drugi klub u državi uvjerljivo “probio” granicu od 100 milijuna kuna prihoda.
Iz računa dobiti i gubitka za posljednje tri godine, osnovni trendovi su vidljivi na prvi pogled. Izrazit rast ukupnih prihoda iz godine u godinu (generiran uglavnom iz prodaje igrača), nešto malo sporiji rast rashoda, osjetni gubici 2013. i 2014., te još osjetnija dobit 2015. godine.
Iako naši klubovi u svojim izvještajima vole staviti transfere u redovne poslovne prihode, mi ih volimo “izbaciti” iz redovnog operativnog poslovanja kako bi dobili realniju sliku tekućeg poslovanja. Operativna dobit (poslovni rezultat) je ona osnova od koje kreće analiza profitabilnosti svakog poduzeća. I tu najčešće naši klubovi padaju test. Takav je slučaj i sa Rijekomkoja iz godine u godinu troši sve više i više na tekuće poslovanje, a poslovni prihodi to nikako ne mogu pratiti.
Baza, osnovni pokazatelj snage i veličine kluba jesu 3 vrste prihoda navedene odmah na vrhu tablice: ulaznice, sponzori i TV prava. Navedeni se prihodi u promatranom razdoblju konstantno vrte oko 10 milijuna kuna, što je izrazito malo za klub koji nastupa u Europi i bori se za sam vrh HNL-a. U 2015. godini Rijeka je iz tih izvora ostvarila tek 8,5% svih prihoda.
Pad poslovnih prihoda u odnosu na 2014. godinu posljedica je osjetno umanjenih donacija vlasnika (sa 19 na 11 milijuna kuna), te ispadanja iz Europe prije ulaska u skupine (tu je najveći “udar” na blagajnu kluba, izgubljeno je 14 milijuna kuna). No, sve to nadoknađeno je izrazito plodnom godinom na transferima igrača. Prodaja Kramarića za 9 milijuna EUR je apsolutni rekord kluba, dok su transferi Leovca (1,3 mil. EUR) i Tomečaka (1 mil. EUR) dodatno napunili žiro-račune kluba.
I dok su poslovni prihodi pali na 42,5 milijuna kuna u 2015. godini, poslovni rashodi su drastično porasli (sa 70 na 93 milijuna kuna). Praktično se cjelokupno povećanje može objasniti povećanjem jedne troškovne komponente, a to su plaće igrača i trenera. Rijeka je značajno podigla razinu plaća (udvostručen iznos u samo dvije godine – 2013. godine trošilo se 30 milijuna, a 2015. gotovo 63 milijuna kuna). Nažalost po klub, to nije bilo dovoljno za iskorak -bilo u domaćim, bilo u međunarodnim okvirima.
Poslovni rezultat je, naravno, opasno otišao u minus (50 milijuna kuna), što se “izvuklo” kroz prodaju igrača. Ukupni prihodi su “eksplodirali” (130 milijuna kuna), te je ostvarena dobit od 17,8 milijuna kuna. Kada se pogleda samo taj iznos – krasno. Kada se postave pitanja kako i zašto – odgovori nisu ohrabrujući, kao što je poviše objašnjeno.
U svrhu dobivanja bolje slike poslovanja i smjera kretanja financija, uvijek je bitno povezati izvještaje da bi mogli izvući što točnije zaključke. Račun dobiti i gubitka pokazao nam je ostvarenu dobit. Kroz bilancu, postavit ćemo pitanja – što je ta dobit donijela klubu; koliko je (i dali je) bilanca rasla; na koji način je veliki novac od prodaje igrača iskorišten i na što potrošen;te koliko je vlasnik pozajmio, a koliko “uzeo”?
Idemo odmah u glavu, na najzanimljivije pitanje za svakog navijača i simpatizera Rijeke. “Krama je prodan za veliku lovu…OK…Leovac i Tomečak su unovčeni…super…di su pare?” U prijevodu, ako smo inkasirali 11 milijuna EUR od prodaje, koliko smo investirali u pojačanja?
Poprilično dobar odgovor leži u prvom retku bilance, unutar pozicije “nematerijalna dugotrajna imovina” (gdje se nalazi i pravo na korištenje stadiona, koje je u 2015. godini u potpunosti otpisano – svedeno na nulu). Tu se “skrivaju” igrači, točnije – vrijednost odšteta koja je plaćena za njihove usluge. Da bi bolje prikazali kretanje vrijednosti igrača u bilanci, prilažemo sljedeću tablicu.
Situacija je jasna – u 2014. godini klub je platio 10 mil., a u 2015. godini 12 milijuna kuna odštete za kupnju igrača. Otpisani iznosi puno su manji od stvarnih prodajnih cijena, budući da su prodani igrači imali puno manju knjigovodstvenu vrijednost nego onu stvarnu – tržišnu. Time je vrijednost igrača porasla na 25 mil. kuna, a nakon obračunate amortizacije u bilanci je iskazan iznos od 11 milijuna kuna.
Najkraći rezime cijele situacije – klub je uprihodio 86 milijuna kuna od prodaje igrača, a uložio je 12 milijuna kuna u kupnju pojačanja. Upravo u ovome očituje se priča o financiranju redovnog tekućeg poslovanja iz prodaje najvrednije imovine – igrača. I upravo u ovome se pokazuje izrazita važnost rada na podizanju onih baznih prihoda (navijači, sponzori, TV prava). Ako su ti prihodi niski, “pojedu” svaku vrijednost koju stvoriš kroz igrače. Nema rasta, ni boljih rezultata. Ne pomaže tu ni “potkoženi” gazda (nitko nije toliko lud da ubacuje svoj novac u rupu bez dna, što ćemo kasnije u tekstu i potkrijepiti konkretnim brojkama).
No vratimo se prvo bilanci i analizi ostalih bitnih pozicija u njoj. Ukupna vrijednost bilance porasla je za 7 milijuna kuna i dosegla 68 milijuna kuna. Na strani imovine vidimo da je taj iznos podijeljen gotovo jednakomjerno između dugotrajne i kratkotrajne imovine (za razliku od prethodnih godina, kada je klub imao osjetno više likvidnih sredstava). Razlog tome jest dugoročna pozajmica koju je NK Rijeka dala svojem povezanom društvu Stadion Kantrida u iznosu od 19 milijuna kuna.
Novca na računima kluba ima za 10-tak milijuna manje nego 2014. godine, no i dalje je to sasvim pristojnih 18,6 mil. kuna, čime je trenutna likvidnost dobro osigurana. Potraživanja iznose 14 milijuna kuna (svega 3,6 mil. kuna od inozemnih kupaca), što znači da je naplata prodaje igrača bila brza i gotovo potpuna.
Sada, kad smo prošli kroz sve stavke imovine, opet se postavlja pitanje – “OK…zaradili smo i naplatili preko 80 milja kuna na transferima…nešto malo smo investirali u igrače, nešto je ostalo na računu, nešto je posuđeno sestrinskoj firmi za troškove stadiona…sve skupa to nije ni pola zarađenog novca…gdje je ostatak”?
Odgovor daje pasiva bilance i obveze koje su prikazane unutar nje. Rijeka je umanjila ukupan iznos obveza (kratkoročne + dugoročne) za više od 10 milijuna kuna, odnosno ukupne obveze na kraju 2015. godine iznose 39,5 milijuna kuna (51 milijun godinu ranije).
Detaljnija analiza nam daje konkretnije podatke, koji su veoma zanimljivi. Naime, klub je u 2015. godini vratio 35 milijuna kuna pozajmica svome vlasniku (njegovom poduzeću Stichting Social Sports), koliko je i bio ukupan iznos danih zajmova do 1.1.2015. godine. U narednoj tablici nalazi se prikaz dugoročnih kredita koje je HNK Rijeka zaprimila od povezanih osoba (tablica preuzeta iz objavljenog Revizorskog izvješća kluba).
Kao što smo već ustanovili, klub je vratio 35,2 milijuna kuna, no u istom razdoblju je zaprimio 20,5 miiljuna kuna od tri povezana poduzeća (u vlasništu gosp. Volpija). Ukupan iznos dugoročnih pozajmica smanjen je sa 44,4 mil. na 29,7 milijuna kuna.
Iako je zaduženost smanjenja, što je svakako pozitivno, u ovom slučaju nameće se mnogo važniji zaključak, kojeg smo se već ranije dotakli – malo je ljudi na svijetu, a Volpi očito nije jedan od njih, koji su spremni bacati svoj novac u rupu bez dna. Dakako, čovjek je spasio klub svojim kapitalom, postavio ga na noge, ubacivao solidne iznose kroz donacije i pozajmice, ali kad se zaradio prvi ozbiljniji novac, on je uredno zahtijevao svoje.
2015. godina reprezentativan je pokazatelj navijačima Rijeke kako razmišlja njihov vlasnik. “Ono što vam dam kroz donacije – to je vaše. Ono što vam pozajmim – to ćete mi vratiti, prije ili kasnije.” Nije to nikakvo iznenađenje, to je realnost i više manje ustaljena praksa.
Realno gledajući HNK Rijeka bez novaca vlasnika i poklonjenih igrača (Kramarić, Tomečak…) nema održiv model poslovanja. To je očito jasno i ljudima u klubu, koji su najavili smanjenje proračuna za ovu godinu, te odlučili kupovati samo slobodne igrače bez transfernih obeštećenja.
No, na kraju priče, nema smisla završiti ovu analizu u negativnom tonu. Rijeka je praktično jedini klub u Hrvatskoj koji ozbiljnije ulaže u infrastrukturu, što je prvi i osnovni preduvjet budućeg rasta i razvoja.Također, kada gledate bilancu kluba i vidite da je iznos kratkotrajnih sredstava gotovo 4 puta veći od kratkoročnih obveza, onda je jasno da je tekuća likvidnost kluba itekako visoka i da je normalno poslovanje osigurano.
Općenito gledajući, financijski izvještaji HNK Rijeke (kako bilanca, tako i račun dobiti i gubitka) uvjerljivo su kvalitetniji i “zdraviji” od svih ostalih poduzeća/udruga iz nogometne branše.Problemi i rizici postoje; navijače neće oduševiti racionalizacija troškova i smanjenje budžeta. S druge strane može ih veseliti što vodeći ljudi u klubu očito nisu ni ludi ni glupi, te se znaju svesti u realne okvire. Prostora za bahatost i razmetanje novcima nema. Rast i rezultati moraju doći iz unutarnjih izvora (kvalitetan rad na svim razinama), a ne iz manijakalnog trošenja vlasnika milijardera.Ostaje nam, zajedno s navijačima Rijeke, vidjeti hoće li klupsko vodstvo u tome uspijeti.
Ivan Prekratić
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
