Korak po korak, mic po mic, inč baj inč i zakoračili smo polako u dvadesetu godinu dovršetka maksimirskog stadiona. U grubim procjenama do sada je na rušenje, izgradnju, uređenje i ušminkavanje stadiona potrošeno oko 500 milijuna kuna poreznih obveznika. S obzirom na nedostatak javno dostupnih podataka o točnom iznosu ostaje se osloniti na medijske špekulacije i političke izjave o sredstvima utrošenim za stadion koji svojom ljepotom i funkcionalnošću provocira crijevnu mikrofloru čim se popneš po nezgrapnim stepenicama unutrašnjosti sjeverne tribine ili cupkajući u redu kod ulaska na istok.
Prvotni izgled novog Maksimira
Prvotni projekt obnove maksimirskog stadiona bila je ideja tadašnjeg počasnog predsjednika koji je promijenio ime kluba. San o nacionalnom stadionu kapaciteta šezdeset tisuća ljudi i tribinama do terena očitovao se u projektnom rješenju arhitekta Branka Kincla. Stadion je trebao biti dovršen do početka Vojnih igara 1999. godine međutim proračunska pipa presušila je i idućih 13 godina stadion je ostao netaknut.
U tom razdoblju osim prokišnjavanja nedovršenih dijelova sjeverne tribine, padanja ploča sa zapadne tribine i pobjede prirode nad betonom u lijepom izraslom drvu na istočnom dijelu vrha sjeverne tribine nije se događalo ništa osim godišnjeg upumpavanja javnih sredstava iz gradskog proračuna u održavanje stadiona na kojem igra GNK Dinamo. Međutim 2012. godine,ali bez ikakvih javno objavljenih financijskih detalja Dinamo samoinicijativno, ali bez javnog natječaja kreće u obnovu javne imovine. Ono što se opet samo iz medija saznalo, navedena je brojka od 10 milijuna eura potrošenih na dotjerivanje stadiona, ali na kraju se svelo na precizan izračun tada još Dinamovog izvršnog dopredsjednika koji je na pitanje, o između ostalog cijenama novih stolica uz konstataciju o erekcijskim problemima muškog reprodutivnog organa, novinarima samo kratko nadodao: “Nisi ju ti platio”.
U posljednjih dvadeset godina osim problematike dovršetka Maksimira tražila su se i alternativna rješenja u vidu građenja novog stadiona. Dosad spominjane lokacije su Lanište i Kajzerica, a sve bi se pokrilo kao i po dobrom starom običaju – novcem poreznih obveznika. Bilo bi zaista šizofreno vidjeti primjerice 355 dana u godini praznu Arenu i novi stadion na Laništu, a prvi susjed nikad dovršena Sveučilišna bolnica koja je po skromnom mišljenju autora ovog teksta ipak je neophodnija od dvorane koju građani grada Zagreba plaćaju na godišnjoj razini 59,7 milijuna kuna.
Plavi vulkan na Kajzerici
Osim Laništa predložena je i Kajzerica s idejom “Plavog vulkana” na terenima koje danas koristi incestni Dinamov proizvod za pranje love od transfera s “re-buy opcijom” zvan Lokomotiva.
S druge strane, Bad Blue Boysi au do sada imali tvrdi i nepokolemljivi stav o ostanku na Maksimiru. Ideja i razmišljanja o “svetom mjestu” Dinamove povijesti prije su prevagnule nad činjenicom da stadion izgleda kao štala, a svrsishodan je kao paljenje šibice na Senjskim vratima po zimi.
Lokalni izbori u kasno proljeće ove godine naveli su prošle godine u nekoliko navrata zagrebačkog gradonačelnika na ideju o postavljanju krova nad zapadnom i sjevernom tribinom te iznajmljivanja poslovnih prostora unutar sjeverne tribine. S druge strane, režimski novinari pustili su probne balone iz Maksimirske 128 o gradnji stadiona vlastitim sredstvima pod uvjetom da im Grad besplatno osigura zemljište.
Nekoliko pitanja u situaciji oko stadiona ipak ostaje i dalje otvoreno. Prvo, ima li smisla uopće išta dirati na Maksimiru? Svaka tribina je nefunckionalno drugačija, a uz najbolju volju igrač Dinama ne može baciti dres na tribinu i proveseliti se s navijačima. Također, ljepota je u oku promatrača međutim promatrajući estetsku vrijednost maksimirskog stadiona komparirajuće je kao uživanje u pražnjenju septičke jame.
S druge strane, postoji li isplativa ekonomska računica bilo kakvog investiranja u stadion? Dinamo kao korisnik stadiona (kome građani grada Zagreba plaćaju njegovo korištenje, umjesto da režije i sve fiksne i varijabilne troškove plaća Dinamo kad je već dobio besplatno javnu imovinu na korištenje) nije više nogometni klub već otprilike dvadeset šest godina otkako se nad njim vrši političko-mafijaško orgijanje uz zakonski i financijski blagoslov državnog vrha, a navijači kluba su sistemski protjerivani te na spomen pitoresknih toponima poput “Canjuga, Zdravko, Vrbanović, Marčinko” i ostatka vesele maksimirske družine imaju osjećaj kolonoskopskog pregleda. Dakle, klub je izgubio veliku većinu navijača od kojih je veliki broj njih nažalost našao hobije, ljubav i osjećaje prema nekim drugim “najsporednijim stvarima na svijetu” te se time postavlja pitanje za koga se uopće planira dovršetak stadiona ako trenutno zainteresiranih dionika za prosječnu utakmicu HNL-a između Dinama i Intera ima taman koliko ih stane na tribinu Hitrec-Kacijana.
Treća stavka, koja je ipak najbitnija je ona ekonomska. Naravno, ekonomska stavka pod uvjetom da klub postane nakon dvadeset šest godina oslobođen od svih probisvijeta koji su se u njemu ugnijezdili. E, sad – od kuda novac za dovršetak ili izgradnju novog stadiona? Uzimajući jednostavne ekonomske postulate ponude i potražnje, logika nalaže da Dinamu ne treba stadion za više od dvadeset tisuća ljudi. Pod stadionom mislim natkriveni objekt gdje za ulazak i izlazak s tribine nije potrebno pola sata te postoji adekvatan sanitarni čvor. Dakle, maksimirsko svratište otpada.
Procjenu od dvadeset tisuća sjedećih mjesta došlo se logikom da je u posljednjih dvadeset godina Dinamovog ozbiljnijeg sudjelovanja u europskim natjecanjima i domaćim derbijima broj gledatelja rijetko kad na Maksimiru prelazio dvadeset tisuća ljudi. Rentabilnost sjevera i zapada gore ravna je nuli, odnosno može se nabrojati možda desetak utakmica kad su istovremeno sve tribine bile rasprodane. Također u obzir je uzeta i činjenica da će još dugo godina Branko Uvodić voditi Lijepom našom dok se navijačke “izgubljene ovce” ne vrate u Dinamov tor.
Novi stadion s obzirom na gore navedenu ponudu i potražnju, odnosno ulaganje tipa sedamdeset milijuna eura, a da je rentabilan kao Arena na Laništu totalno je suluda ideja. Zaista, ako stavimo na stranu emocije ima li smisla raditi grandiozan stadion javnim novcem na kojem bi igrao Dinamo koji bi na njemu imao prosjek gledanosti tri do četiri tisuće ljudi ili u najboljem slučaju pet do šest tisuća ako bi se situacija u klubu unormalila? Bi li itko od nas vlastiti novac uložio sa ciljem zarade (istina, ovako samo indirektno ulažemo kroz porez i prirez) u takav projekt?
Rješenja nažalost nema kako god se okrene. S jedne strane emocije, s druge strane gađenje, a s treće strane razum u ekonomskoj konstelaciji ponude i potražnje za proizvodom zvanim Dinamo. U nekom normalnijem društvu i zemlji, Dinamo bi bio danas imao prosperitet, gledanost, zainteresiranost i ne bi dolazilo uopće u pitanje treba li nam uopće normalan stadion.
Na kraju, evo mala ideja za razmišljanje. Što ćemo s stadionom u Kranjčevićevoj? NK Zagreb privlači trenutno samo obitelji Zagrebovih nogometaša (zahvaljujući također još jednom “sposobnom” predsjedniku koji traje isključivo koliko će trajati mandat zagrebačkog gradonačelnika), rentabilnost stadiona jednaka ako ne i niža onom nekoliko kilometara dalje, a Lokomotiva kao trenutni korisnik stadiona ako ima pravice nikad više neće približiti prvoj ili drugoj ligi. Može li umjesto dovršetka Maksimira koji će i dalje izgledati kao da se trogodišnjak igrao lego kockama, ekonomski neisplativih projekta poput Kajzerice i Laništa jednostavno probati “upicaniti” stadion u ulici pjesnika koji bi mogli koristiti oba kluba, Dinamo i Zagreb? Lokacija je širi centar grada, infrastruktura već postoji, a također ima i dovoljno prostora za izgradnju sjeverne i južne tribine, odnosno spajanja i natkrivanja sa zapadnom i proširivanja, odnosno uzdizanja istočne tribine na razinu trenutne glavne s novim južnim i sjevernim tribinama. Prostor za parking već postoji kraj Ciboninog tornja, a tramvajska blizina Savske, odnosno Tratinske ulice dovoljno je svrsishodna za laku fluktuaciju navijača. U adaptaciju mariborskog Ljudskog vrta uz određene kontroverze uloženo je 20-ak milijuna eura.
S financijske strane, izgleda kao najjeftinija varijanta s obzirom na potrebe međutim sa emotivne strane…
Goran Đulić
