Search
Close this search box.

A gdje su investitori?

Hrvatska fama o privlačenju investicija i investitora traje već par godina. Na razini države donesen je čak i poseban zakon, onaj o strateškim investicijama, da privuče prije svega strane investitore. Njime se pokušalo skratiti potrebnu proceduru, navodno olakšati potencijalnim investitorima. No, to se zasad pokazalo kao promašaj. Investitora nema, a ni nogomet nije drugačiji. Zašto je tome tako?

Gdje se investira?

Suprotno uvriježenom mišljenju pojedinih domaćih poslodavaca i političara, visina plaće radnika nije ključna kad je riječ o investiranju. Potencijalni investitor svoji će novac uložiti u nešto gdje očekuje zaradu mdash; to je uvijek planiranje u budućnost s manje ili više promjenjivim faktorima, izrada poslovnog plana koji se na njih naslanja i uz koju se veže mdash; očekivana dobit. Za tako nešto nije ključna razina prosječne plaće, nego riješeni imovinskomdash;pravni odnosi u pojedinoj zemlji, brzo i efikasno pravosuđe i stabilan politički sustav koji onda uz sebe ne veže velike izmjene zakona, pogotovo onih koji se vežu uz planiranu dobit mdash; poput poreske politike. Da je riječ samo o visini plaća, nitko nikad ne bi investirao u Švedsku ili Norvešku. Hrvatska po svim tim pitanjima ne stoji dobro. Imovinskomdash;pravni odnosi su nejasni, počesto neriješeni, pravosuđe je tromo i nepouzdano, a porezne stope mijenjaju se iz dana u dan. Naravno, ni birokracija nije najbrža i najsposobnija. To sve onemogućuje i domaće poduzetnike da ostvaruju značajniju dobit ili istu planiraju, pa se ni strani investitori mahom ne upuštaju u takve avanture. Naravno, postoje i oni investitori koji su spremi radnike i radnice plaćati tek par centi po satu uz mnoge ustupke koje dobivaju od lokalnih vlasti koji žmire na sve, no želimo li takve plaće i uvjete rada u našoj zemlji?

Odakle novac za investicije?

Do novca se dolazi, ugrubo, na tri načina. Onaj najuobičajeniji je u nekoj od poslovnih banaka. To znači da za investiciju treba dobiti i odobrenje banke, odnosno njihovih procjenitelja rizika. Banke se služe povijesnim pokazateljima u procjeni rizika što znači da počesto odbijaju dati novce za nešto za što nema dovoljno podataka. Poput, recimo, investiranja u nogometne klubove u Hrvatskoj. Drugi način je privatna posudba, bilo da onaj tko investira ulaže svoj vlastiti novacili pak tako da posudi novac od nekog privatnog investitora koji će se hrabrije od neke banke odlučiti na taj poslovni rizik. Da ne idemo predaleko, osim plaćanja u novcu, može se investirati i npr. zamjenom dioničkog udjela (da ne platite novac nego dionicama, odnosno da onom od kojeg kupujete klub ponudite 30 posto udjela svoje tvrtke). Taj je primjer teško očekivati u domaćem nogometu. Pa što nam od toga ostaje?

Kakva je budućnost potencijalnih investicija u nogometne klubove?

Tek je nekoliko klubova prošlo proces preoblikovanja, a za primjer investitora, odlično će poslužiti 3 kluba. NK Osijek u prvoj nogometnoj ligi, HNK Cibalija u drugoj i HNK Šibenik u trećoj. Njihova dionička struktura je takva da većinski paket dionica drži javno tijelo (gradovi Osijek, Vinkovci i Šibenik), a ostale dioničare čine uglavnom vjerovnici koji su pristali zamijeniti svoja potraživanja za vlasnički udjel. Zakon o sportu ovdje ide na ruku investitorima jer je dovoljno imati 50% + 1 dionicu da bi se dobila praktički sva upravljačka prava. Iako posluju unutar područja Republike Hrvatske i zakonski su obveznici kao i svi drugi, njihov okvir za tržišno natjecanje prije svega određuje udruga građana poznatija kao Hrvatski nogometni savez svojim pravilnicima i izdavanjem licenci. To bi na neki način trebalo zaobići sporost i sve ostale manjkavosti države, odnosno njene birokracije. Što se pak tiče nekretnina, odnosno stadiona na kojima se natječu ti klubovi, oni su u gradskom vlasništvu, a odnosi s klubovima uređuju se uglavnom nekim tipom koncesijskog ugovora. Taj ugovor podiže vrijednost kluba. Nitko od njih ne plaća igranje na tom stadionu (kao što recimo talijanski prvoligaši plaćaju igranje na gradskim stadionima), a na primjeru Cibalije vidljivo je i da postoji mogućnost da ostali potencijalni sadržaj (restoran) vezan uz stadione iskorištava i na njemu zarađuje sam klub. Ipak, unatoč svemu pobrojanom mdash; investitora nema. Činjenica da HNS nije ništa više uređen od države, naravno, samo otežava situaciju.

A gdje je tu dobit?

Po zakonu o sportu, 50 posto godišnje dobiti mora se reinvestirati u klub. To znači da potencijalni investitor, ovisno već o postotku dionica koje posjeduje, a za primjer ćemo uzeti da je stopostotni vlasnik kluba, iz kluba putem dividende može izvući 50 posto godišnje dobiti. Kad bi je bilo. Uz zaradu od dividende, potencijalni bi investitor mogao zaraditi isplatom visoke plaće sam sebi ili bonusa, a postoji i opcija podizanja vrijednosti kluba u kratkom roku, pa onda preprodaja dionica idućem investitoru koji bi ih otkupio za znatno veći iznos od prvotno plaćenog. Obzirom da je jedini značajniji investitor u nogometni klub nizozemska fondacija Social Sport i to u HNK Rijeku, ostaje za vidjeti kako će se to razvijati. Ono što znamo, ako je vjerovati njihovom predsjedniku Damiru Miškoviću (i članu upravnog odbora Social Sport fondacije) mdash; dio dobiti će se morati vratiti prvotnom investitoru, to jest Social Sportu. Mišković se nada uloženo vratiti kroz uspjeh u europskim natjecanjima (prije svega plasmanom u Ligu Prvaka) te transferima.

Ideja svakog racionalnog vlasnika nekog dioničkog društva je da mu ono ostvaruje prihod, a to se neće dogoditi ako taj isti vlasnik godinama ulaže u klub, bez dobiti, s minusom na kraju godine. Postoje naravno i ulagači koji su kapital skupili na sumnjiv način, ulažu ga u klub ponekad kao u rupu bez dna, ali se nadaju da će im to priskrbiti utjecaj u poslovnom svijetu, otvoriti vrata za razne kontakte ili jednostavno na taj način kupuju slobodu, bilo za sebe, bilo za svoj kapital. Ulaganje u Osijek, Cibaliju ili Šibenik sigurno neće otvoriti vrata poslovnih krugova u Londonu, niti će privući oligarhe u bijegu pred njihovom domovinom. Naša država ionako najviše putovnicom voli počastiti kakvog srpskog ili bosanskog kamatara i dilera duhanom ili opojnim drogama.

Kako bilo, onaj koji bi očekivao određenu dobit, morao bi biti svjestan da će prihodima od domaćeg natjecanja “jedva pokriti troškove za struju i vodu”, da na europsku scenu svake godine izlazi četiri kluba, a da onaj koji je već dugi niz godina prvak i koji se jedini može dočepati ozbiljnijeg novca kroz igranje u Ligi prvaka ima, kako njegov izvrši predsjednik Zdravko Mamić tvrdi, rashodovnu stranu godišnjeg proračuna veću od 200 milijuna kuna. Za usporedbu, Hajduk je donedavno imao tu stavku na 100 milijuna kuna, a Rijeka je lani potrošila pedesetak. Doduše, ta cifra bi sigurno bila nešto veća da je neki igrač iz Dinama plaćen, no i dalje bi teško bilo za očekivati da bi se njihovi rashodi popeli iznad 200 milijuna kuna. To bi značilo za potencijalnog investitora, u recimo NK Osijek, da ga čeka ozbiljnije ulaganje (50mdash;60 milijuna godišnje obzirom na prihode NK Osijeka) da bi se približio borbi za drugo ili treće mjesto,nakon čega ga čeka više pretkola prije nego uđe u financijski ipak ne previše izdašnu Europsku ligu, a koliko je lako trenutačno doći do nekog većeg transfera najbolje pokazuje prošli prijelazni rok.

Naravno, ne treba ni smetnuti s uma reprezentaciju kao poligon za prodaju igrača, no u tom slučaju, javna je tajna, treba biti u dobrim odnosima s Mamićem i predsjednikom Davorom Šukerom uz koje se veže, u najmanju ruku, ne baš najtransparentnije poslovanje. Što se pak tiče drugoligaša Cibalije ili čak i trećeligaša Šibenika, evidentno je da bi za put prema prvoj ligi bilo potrebno uložiti još i manje novca nego za borbu za vrh HNLmdash;a, no ni takav se investitor nije pojavio. Je li previsoka cijena većinskog paketa dionica prepreka potencijalnim ulagačima ostaje za vidjeti, no jasno je da bi grad svoje dionice mogao prodati i za nižu cijenu od nominalne, ako bi se ukazao kakav ozbiljan investitor. Naravno, to sve pod uvjetom da gradske vlasti pri razgovoru s investitorima ne bi prvo pitali mdash; “A što tu ima za nas?”. Oni koji bi pristali na to da podmićuju primjerice predstavnike u gradskim vijećima tih gradova ionako ne bi trebali smatrati ozbiljnim ili poželjnim investitorima, zar ne?

Potencijalna dobit tako za ozbiljne ulagače ostaje vrlo upitna, posebno u odnosima moći koji trenutno vladaju u HNSmdash;u, netransparentnim i nelogičnim odlukama istog, te kluba koji troši nerealne cifre u odnosu na ostatak lige (a dobar dio toga duguje gradskim potporama grada Zagreba). Naravno, to sve u situaciji kad u cijeloj državi vrijedi isto ili gore ponašanje pa je teško očekivati da bi potencijalni investitor mogao očekivati pravnu zaštitu (svog ulaganja) i izvan tijela HNSmdash;a.

Ima li alternativi privatnom kapitalu?

Istini za volju, ovo je pitanje gotovo deplasirano kad su u pitanju Osijek, Cibalija ili Šibenik jer se privatni investitor nije pojavio, ali je svakako pravo pitanje koje bi trebalo postaviti u trenutačnoj nogometnoj klimi kad mnogi privatnom kapitalu alternativu ne vide. Odgovor je kratak mdash; naravno da je ima. Alternative uvijek ima. No, za uvjeriti većinskog vlasnika treba izložiti i ozbiljan plan. Ipak, primjer udruge Naš Hajduk pokazuje da je tako nešto moguće. Oni koji uz klub žive 24/7 sigurno bi bili spremniji čekati dobit (ako je ikada i dočekaju) za razliku od privatnog investitora koji bi došao prije svega vratiti i oploditi uloženo. Također, nešto što ima široku podršku u javnosti (što je realno za očekivati jer bi se javnost lakše poistovjetila s klubom kojim neizravno upravlja nego s politički instaliranim NOmdash;om i upravom kluba) vjerojatnije je i da će postići poslovni uspjeh, makar to u ovom trenutku za Osijek i Cibaliju znači za početak nagodbu s vjerovnicima. Ono što je važno istaknuti je to da je za lakšu nagodbu potrebno promijeniti vodstvo kluba (ali i model upravljanja) koji je do ovakvog stanja i doveo. Prevedeno, teže će vjerovnici oprostiti dio potraživanja u situaciji kad bi sjašila Kurta da uzjaše Murta.

Ne treba zanemariti ni druge dodane vrijednosti. Život uz klub i biranje ljudi u upravljačka tijela istog nužno za sobom nosi i financijsko i pravno opismenjavanje navijača od čega cijela zajednica ima korist. Na primjeru Hajduka jasno je da zainteresirani navijači i simpatizeri više ne raspravljaju samo o tome koji lijevi bek treba igrati, nego i o tome što je to knjigovodstveni i preneseni gubitak, što je to amortizacija, a što je to ilegalna državna potpora ili kartel. Od takvog opismenjavanja i širenja znanja korist bi imala i puno šira zajednica od nogometnog kluba i ljudi koji ga prate, jer znanje je još uvijek moć. Možda je upravo i to jedna od opasnosti koju domaći (politički i privatni) moćnici žele izbjeći, no to je sam još jedan pokazatelj ispravnosti tog puta, jer onaj drugi, koji su “do jučer” nudili ti isti, pokazao se za te klubove mdash; katastrofalnim. Sva tri kluba trenutačno jedva preživljavaju, s tim je za Osijek i Cibaliju upitno hoće li i preživjeti. Dok mi čekamo privatnog investitora da dođe i spasi stvar, moglo bi se dogoditi da se nema što spašavati.

Veljko Tomić

Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter