Mnogi nogometni simpatizeri (pre)česta povratna dodavanja prema zadnjoj liniji vežu uz manjak ideje, nemoć ili besmislenost. To može biti točno, ali vrlo često nije. Zašto? Zato jer svaka postavka iza sebe ima određene filozofije i načine razmišljanja koji odgovaraju na pitanja zašto se nešto radi.
Trebalo bi duboko zaviriti u način razmišljanja da bi razumjeli esenciju filozofskog pravca koji dozvoljava, dapače, prakticira i inicira česta resetiranja napada. Tada bi shvatili kako takvo nešto nema automatski negativan kontekst. Dapače, kod mnogih trenera je takav način igranja dio vrlo umne taktičke ideje.
Ipak, u ovom tekstu se nećemo baviti takvom vrstom povratnog dodavanja, nego ćemo ukazati na jedan zanimljiv i vrlo produktivan mehanizam u igri koji se bazira na povratnom dijagonalnom dodavanju u trokutu – dodavač – mantinela – opcija za povratno dodavanje.
Ponekad se momčad može postaviti „idealno“, ali „idealno“ djelovanje ili reakcija protivničke momčadi će takvo što anulirati. Tada je potrebno imati rješenja u igri koja se ne naslanjaju isključivo na traženju dodavanja koji će za direktnu posljedicu imati progresiju, već je potrebno tražiti prostor u kojem će se naći igrač kroz daljnji razvoj akcije.
Kako doći do toga? Slika će vam najbolje objasniti.
Igrač okrenut leđima od gola (Silva), sa protivničkim igračem na leđima, nije igrač koji će biti idealan za dodavanje. Ali ukoliko taj igrač ima sposobnost kratkoročno se pretvoriti u mantinelu, te ukoliko ima mogućnost povratnog dodavanja (Kevin De Bruyne), onda progresija napada može biti veća nego je uopće zamislivo.
Zašto? Zato jer je igrač koji se nudi kao opcija povratnog dodavanja (KDB) okrenut licem prema protivničkom golu, a to znači odličan pregled igre. Također, taj igrač će uvijek biti u prednosti nad protivničkim igračem zbog toga jer on tempira početak trka, ili jednostavnije rečeno, on može početi s kretnjom tek u trenutku kada Gundogan dodaje loptu prema Silvi koji je u ovom slučaju mantinela… a to znači da će KDB uz pravi tajming uvijek biti ispred svog čuvara.
A uz to, ako će se moći pozicionirati „u sjeni“ odnosno iza leđa protivničkog igrača onda čuvara neće niti imati, jer protivnički igrač uopće neće vidjeti njegovo kretanje, što mu ostavlja mogućnost manipulacije protivnikom, odnosno puno prostora i vremena za daljnje (mirno) djelovanje.
Nadalje, ukoliko se ovaj manevar digne na višu razinu, pa se svaki od igrača pozicionira u različitim linijama, po različitim širinama i dubinama, onda kroz takva dodavanja ljuljate protivnika i oduzimate mu stabilnost u postavljanju, a sebi otvarate koridore dodavanja.
Juanma Lillo je znao reći: „dodaj u iduću liniju“
Jedan korak naprijed, dva lijevo, tri natrag, dva desno. Protivnik prati kretnju lopte, a to znači konstantnu kretnju u raznim smjerovima, po horizontali, vertikali i dijagonali, što rezultira destabilizacijom.
Ako to ponovite par puta teško će protivnik ostati jednako organiziran kao u početnoj situaciji.
Dakle, nije cilj tražiti samo direktno slobodnog igrača, jer nije racionalno očekivati da baš u svakoj situaciji imaš takvu mogućnost. Zbog toga je slobodan prostor, odnosno stvaranje i iskorištavanje istoga, taj koji nudi prave mogućnosti progresije napada.
Igrači prije svega moraju prepoznati, odnosno anticipirati prostor kako bi ga nakon toga pravilnim pozicioniranjem i vrlo utančanim tajmingom mogli iskoristiti. Onog trenutka kada se ovaj mehanizam izvede na pravi način, taj povratni pas paradoksalno nudi nezamislive mogućnosti progresije. Napoli i Manchester City to izvrsno i vrlo često utiliziraju, pa pogledajmo o čemu se radi i kakvi se strateški potencijali nude kroz implementaciju istoga.
A.K.