Tottenham je na Stamford Bridge stigao sa upitnim Harryjem Kaneom i neupitno lošim gostujućim skorom protiv top šest ekipa u izravnom dvoboju za zadnje mjesto koje vodi u Ligu prvaka iduće sezone.
Zbog neigranja najboljeg strijelca (i igrača) Tottenhama, Pochettina je u susretu gdje bi i bod bio dobar morao pronaći druge koridore igre kako bi nadigrao protivnika.
Umjesto Kanea, argentinski stručnjak je na teren poslao Sona u službi lažne devetke uz ideju ugrožavanja protivničkog gola preko dvije situacije: u prvoj, rijeđoj i težoj misiji, Son bi svojim kretanjem trebao izvući dobro strukturiranu i duboku obranu Chelsea visoko da bi jedan od trojca Alli-Eriksen-Lamela imao dovoljno prostora utrčati im iza leđa.
Druga situaciji, koja je bila češća i logičnija jer izostankom Kanea ubačaji u šesnaesterac nemaju isti učinak i bili bi lak plijen za trojac plave obrane, bila je ključna „bitka za međuprostor“. Dva bočna igrača Tottenhama stajala su visoko i što je važnije široko ne bi li raširili obranu Chelsea koja je uskim postavljanjem morala braniti šest protivničkih igrača duž cijelog međuprostora.
Bočni igrači osim što su širili obranu, ravnopravno su sudjelovali u kreiranju prostora čiji bi učinak trebao dovesti u dobru situaciju za udarac Sona ili Eriksena, odnosno proigravanju suigrača kada bi se stvorio višak prostora. Obrana plavih kroz utakmicu je pala na oba ispita. Dele Alli se ponovno pokazao kao jedan od najboljih igrača u kretanju bez lopte na svijetu, a Eriksen je ovaj puta vodio svoju momčad kao strijelac važnog pogotka koji je nagovijestio preokret.
S ovom pobjedom koju je Tottenham čekao od 1990. godine odnosno 10.277 dana i 27 utakmica na gostovanju kod Plavih je momčad Mauricija Pocchettina sedam kola prije kraja prvenstva otišala na teško dostižnih +8 u odnosu na Chelsea i sve je izvjesnije da će Abramovič na domaćem terenu tražiti novog trenera za iduću sezonu.
Ljestvica:
Dino Grgić
