U sjeni polufinalnih dvoboja Lige prvaka i Europske lige, odjeknula je informacija da Hrvatska ima novog trenera u jednom od klubova Liga Petice. Nakon nešto više od četiri mjeseca poslije rastanka s Galatasarayjem, Igor Tudor postao je trener Udinesea, u kojem je naslijedio Massima Odda. Uprava kluba odlučila se rastati s bivšim igračem Lazija i Milana nakon 11 uzastopnih poraza i tako otvoriti prostor Tudoru da, nakon igračke karijere u Juventusu i Sieni, ponovno bude dio crno-bijelog kolektiva.
Trenersku karijeru počeo je u omladinskoj školi Hajduka, a potom je bio i pomoćnik Edoarda Reje te je kasnije i sam postao glavni trener kluba s Poljuda. Na klupi Hajduka bio je od travnja 2013. do veljače 2015. te je u veoma teškom razdoblju klupske krize (financijsko spašavanje kluba) napravio više nego korektan učinak od čega je najvažnije spomenuti zadnji trofej kluba, osvojen u finalu kupa protiv Lokomotive. Između Hajduka i Udinesea vodio je još jedan klub kojemu su boje crna i bijela, grčki PAOK, zatim je uslijedio Karabukspor te Galatasaray, gdje uprava nije imala strpljenja i odlučila je ponovno angažirati Fatiha Terima nakon otkaza splitskom treneru.
Njegov novi klub Udinese, je četiri kola prije završetka prvenstva četiri boda iznad zone ispadanja, a razlog kompliciranja naizgled sigurnog ostatka u ligi je niz poraza zbog čega je, između ostalog, bivši postao Massimo Oddo. Priča o Tudoru i Udineseu zanimljiva je i iz konteksta angažmana jednog drugog hrvatskog stručnjaka koji je uspio prvenstveno izboriti ostanak, a kasnije i priliku raditi u najboljem klubu lige. Kao i Niko Kovač, Tudor je bio igrač u trenutno najboljem klubu svoje lige i Udinese će mu biti veliki izazov i moguća odskočna daska za puno veći klub, ukoliko njegov razvoj bude kao u slučaju bivšeg reprezentativnog kolege. Ipak, Tudora čeka malo „lakši“ posao nego Kovača jer su Benevento i Verona već dobrim dijelom članove Serie B iduće sezone, dok se za to zadnje mjesto spasa bori pet klubova, a najviše šanse među njima, uz Cagliari, ima Udinese. Do kraja sezone, Udinese će ići u goste budućim drugoligašima Veroni i Beneventu, te će na novom stadionu u Udinama dočekali Inter i Bolongu, što nije loš raspored i Tudor ne bi trebao imati problema s ostankom u najvišem razredu talijanskog nogometa.
Iako je Udinese nekada bio redovan član gornjeg dijela ljestvice, jednom čak i sudionik kvalifikacija Lige Prvaka, klupska sadašnjost je daleko od dana kada su Friulijem trčali Alexis Sanchez, Di Natale, Handanović, Benatia i drugi, od kojih je većina ostala u Italiji kao članovi najboljih talijanskih sastava. Razlog pada u klupskim rezultatima je smanjivanje proračuna od čega važnu stavku imaju izgradnja, odnosno renoviranje stadiona te vlasnikovo ulaganja u druge projekte. Obitelj Pozzo, osim Udinesea, u svom vlasništvu ima i engleskog premierligaša Watford, te do prodaje Kinezima 2016. i španjolsku Granadu. Imati klub u Premier League veliki je izdatak zbog konkurencije koja svake godine ulaže sve više novca i financijsku ljestvicu drži visoko. Očito previsoko za Pozze, koji su negdje morali smanjiti troškove da bi omogući razvoj i konkurentnost Watfordu u najboljoj engleskoj ligi.
Udinese je kroz zadnja dva desetljeća postao jedan od najboljih klubova za skauting južnoameričkih igrača. Kroz takav način poslovanja, postali su klub koji pruža priliku za snalažanje igračima van Europe, kojima je to pak obično prvo nogometno iskustvo na starom kontitentu. Uz mrežu skauta koji su pokrivali veliki dio svijeta odakle su dovodili mlade i neafirmirane igrače, klupsku politiku nadograđivali su uz nekoliko iskusnih imena kao što su Di Natale, Danilo ili Pinzi zbog ravnoteže na terenu.
No, ulaskom Watforda u Premiership, većina financijskih sredstava fokusirala se na Otok. Udinese je postao nešto između razvojnog kluba od kojeg je Watford u prvim godinama crpio najveći dio igrača. Od 2013. godine čak je 31 igrač iz Udinesea prešao u Watford, ali ozbirom da sada premierligaš ima sigurne financije takav trend je sve manji, te su ove sezone samo dvojica nogometaša Udine zamijenila Watfordom.
Jasno da je takva vlasnička politika imala ozbiljne posljedice na ambicije kluba koji se godinama polako spuštao iz gornjeg u donji dio ljestvice. Danas, Udinese je zbog smanjenog proračuna izgubio mogućnost dovođenja najtalentiranijih igrača iz Južne Amerike, jer da bi zaradili od prodaje elitnog potencijala kao što je nekoć bio Alexis, treba i uložiti značajnija sredstva. Danas su takvi igrači orijentirani na njemačka, španjolska i nizozemska tržišta, a Udineseov fokus se prebacio na istočnu i srednju Europu te Serie B.
Još jedna prosječna klupska sezona poslužila je za razvoj igrača kao što su Jankto, Widmer i posebno De Paul, koji je nakon nesnalaženja u Valenciji pokazao da ima kvalitete biti nositelj u nekom klubu, ali mu je izostala pomoć suigrača. Kao i prije, roster je mješavina iskustva i mladosti. Svlačionicu iskustvom drže kapetan Danilo, vratar Bizzari, Maxi Lopez i Behrami, dok je ostatak ekipe mlad i nedovoljno kvalitetan za nešto više od sredine tablice, u najboljem slučaju.
Do kraja sezona izvjesno je da će Tudor koristiti formaciju s trojicom u zadnjoj liniji jer su Widmer i Iračanin Ali Adnan ponajbolji igrači ekipe, te klub osim De Paula nema nogometaša koji može odigrati na krilnim pozicijama. Ostanak u eliti ne bi trebao biti upitan, ali iduća sezona donosi ozbiljne izazove jer je očekivano da će Udinese zbog financijske sigurnosti napustiti nekoliko nositelja i Tudorov će rezultat većinom ovisiti, kao i u Kovačevom slučaju, o onom što sam uspije složiti i izvući od preostalog kadra. Ipak, bivši trener Hajduka dobio je priliku raditi na odličnoj sceni, na kojoj može prikazati sve što je do sada u karijeri naučio, koliko je napredovao kao trener i kao osoba, jer taktički nema sumnje da će odraditi odličan posao s igračima koje bude imao na raspolaganju.
Igor Tudor u Udine dolazi s misijom diplomskog rada u klubu gdje ne bi trebao prestati osjećati breme pritiska i gdje će sve što napravi ocijeniti profesori iz najboljih talijanskih klubova. Posao o kojem neće ovisiti cijela njegova karijera, ali dobar dio nje hoće. Kao Niko Kovač, dobio je priliku za dokazati se na najvišoj sceni, sve je na njemu – hoće li je iskoristiti kao budući trener Bayerna, ili će u dogledno vrijeme konkurirati kao konkurencija domaćim stručnjacima u ezgotičnim destinacijama kao što su Emirati ili Katar.
Dino Grgić
