PLAVE KRONIKE: Dvije godine prodavanja Filipa Benkovića

Napokon odlazi Filip Benković! Usprkos njegovim brojnim ozljedama, koje bi ga mogle (ali i ne moraju) koštati vrhunske karijere, neobično je za najboljeg obrambenog igrača u 22. godini života napisati da napokon odlazi. No, ako imamo spoznaju o tome da je proteklo dvije godine od kada je započela intenzivna kampanja za njegovu prodaju, onda već možemo shvatiti kontekst u kojem napokon odlazi iz Dinama.

>> PLAVE KRONIKE: Glasnogovornik Dinama 

Tada smo predviđali da će otići vrlo skoro, već tijekom sljedeća dva prijelazna roka kako bi zatvorio rupe u proračunu, no kako traženi milijuni nisu bili ponuđeni niti u približnom iznosu u kojem se tražilo, Benković je i ovo ljeto dočekao u Zagrebu, a rupa u proračunu je stotinjak milijuna kuna. Čak su svojevremeno puštani probni baloni da bi mogao biti najveći transfer u povijesti kluba (trenutno su na vrhu ljestvice Pjaca i Modrić) i da ga se neće pustiti ispod 20 milijuna eura, iako to niti tada niti sada nije bilo realno.

Ne može se reći kako strpljenje (i propaganda) nisu dali rezultata, umjesto da je tada otišao za „siću“ od par milijuna eura, sada će otići za barem 11 milijuna funti u Leicester? Uz nužnu napomenu da tek treba utvrditi koliko će klub zaraditi, odlazili su i Modrić i Lovren pa se ispostavilo kako je najveći dio ipak pripadao jednoj obitelji i to na temelju antidatiranog ugovora – ako je vjerovati tužiteljstvu i neporavomoćnoj presudi Županijskog suda u Osijeku. Zapravo je teško utvrditi koliko je Dinamo novaca mogao koristiti od tih transfera kad se odbije podjela transfera, posredništva i „rikverci“.

>> Plave kronike: Priznanje, pola transfera pripalo je Modriću i Mamiću

>> Plave kronike: Sukob interesa 

To je uostalom i lekcija za sve one pohlepne prodaje koje su ostvarene dok je Mamić bio na vrhuncu moći tamo prije nekoliko godina. Dinamo je bio žrtva njegova ega i pohlepe da se čim prije dokopa novaca od prodaje igrača, a istopostavilo se radi privatnog interesa, pa su veliki potencijali poput Jedvaja, Halilovića, Kovačića utrženi nakon svega 10, 20 ili 40 nastupa, iako ih se moglo zadržati (poput Benkovića danas) još dvije godine i u tome ostvariti višestruku korist. Utopijski bi mogli reći da bi igrali domaći igrači, sačuvao se isti kostur momčadi i ostvarili preduvjeti za još bolju zaradu od transfera jer se više ne bi prodavao samo potencijal, već i kvaliteta.

Benković iza sebe ostavlja i dalje brojnu konkurenciju, novopridošli Theophile – Catherine i Dilaver ionako su započeli sezonu opravdano kao prvi izbor, ali tu su i Lešković, Rrahmani i Perić koji bi trebali dati širinu momčadi, ali ne kvalitetu veću od prosjeka.

Prijelazni rok odavno je već prometan i nije nemoguće da prodani budu i Livaković ili Ademi, iako puno toga i ovisi o plasmanu u europska natjecanja i još jednom lovu na europsko proljeće, a u međuvremenu je došao napadač koji ne zabija golove (zadnji put je bio strijelac 21.11. 2016. godine). Bruno Petković je proveo nekoliko sezona po različitim rangovima natjecanja u Italiji. To je četvrti klasčni napadač u momčadi koja igra sa jednim klasičnim napadačem. Od ranije tu su Gavranović, Hodžić i Budimir koji je proteklog proljeća preotet Rudešu, pa je realno očekivati odlaske u napadačkom dijelu momčadi.

>> PLAVE KRONIKE: „Ja se vrlo dobro snalazim, tamo gdje ga drugi popuši…“ 

Igor Žuraj