baklje očaja“ podijelile hrvatski puk i otvorile raspravu o nekim dubljim pitanjima i problemima i ovaj je lipanj donio novu nerazmjernu reakciju države i represivnog aparata na „navijačko pitanje“. Skandiranja i uvrede okupljenih u bračkom pristaništu prema državnoj tajnici u Središnjem državnom uredu za šport vratile su u Hrvatsku verbalni delikt, pokazavši da represivni i pravosudni sustav uistinu može brzo i efikasno provoditi zakone. Naravno, kada to želi. I prema kome to želi. Nejednakost postupanja i sankcioniranja postala je imanentna domaćem pravosuđu vraćajući nas duboko u područje pravne nesigurnosti. Skandiranje okupljenih prokazano je u najmanju ruku kao pokušaj atentata, a navijači/izgrednici su nazivani napadačima, a poneki egzaltirani i flambojantni kolumnist usporedio ih je, na sebi svojstven način, i sa Miloševićevim „događanjem naroda“ uoči raspada Jugoslavije. I nije da smo iznenađeni paušalnim i degutantnim konstrukcijama. Sve je već viđeno lani u ovo vrijeme, od termina orjunaša, spočitavanja izostanka domoljublja pa do poziva na linč. I opet su predvodnici medijske histerije isti. Za razliku od zbunjenog kapetana repke bez ikakvog truda se sjećamo lanjskog slučaja „staklocid“ sa Ivanom Rakitićem i shizofrenih konstrukcija glasnogovornika i apologeta postojećeg sustava. Samo znate što, sve je manje onih koji puše te šuplje agitpropovske priče. Sve je manje onih koji ne vide sramotnu stvarnost osječke sudnice i promjene iskaza i igrokaz kojem smo izloženi. Sve je manje onih koji ne vide da živimo u društvu u kojem pravila ne vrijede isto za sve. Ne prolaze više baljezganja o teroristima i beskrupuloznosti huligana koji mrze Hrvatsku i sve hrvatsko. Duboko u 21. stoljeću hrvatska stvarnost nam je izbila i zadnje iluzije o poštenom društvu. Nakon što smo dobili državu ideale smo gubili polagano: jedno pa drugo loše iskustvo, neka nova apsurdna situacija ili okolnost. Klijentelizam i korupcija pretvarane su u pravilo, a povjerenje u institucije države i pravedan sustav postali su samo spekulativni pojmovi. I ako je potrebno bilo dati konačan pečat nestanku vjere u hrvatski nogomet (ili društvo) bilo je to upravo davanje iskaza kapetana repke Luke Modrića. Tugaljivo, pomalo i komično, ali duboko žalosno svjedočenje sa iznenadnim napadima amnezije dok je govorio o 52 milijuna kuna provizije i aneksima bio je zadnji čavao u lijes u priču o herojima nacije. Sportski idoli pokazali su se kvarni i jadni, kao i njihove gazde, bijedni anti-junaci društva u kojem su krađe, utaje i prevare sasvim normalna, pače i poželjna pojava. Moji snovi, želje sve za tebe su vezane… https://www.youtube.com/watch?v=ckxfv1hPWew&feature=youtu.be Za nas koji vjerujemo da je ipak moguć i drugačiji nogomet, drugačiji pogled na društvo u kojem živimo ostaje i jedan drugi put. Put stotina i tisuća, malih, anonimnih pregalaca, zanemarenih i medijski ne toliko atraktivnih. Njihove akcije i inicijative pokazuju prave heroje modernog vremena: uspravne, čistog obraza i visokih moralnih načela. One koji vjeruju da je duga cesta jedini mogući put, jedini ispravni put u izgradnji uspješnog kluba. I baš kao što je to tajnik Udruge Ivan Rilov rekao:
Moramo braniti ono što imamo. Svatko je od vas svojim imenom i prezimenom odgovoran kako će Hajduk u budućnosti izgledati. Mi smo svi Hajduk, ali ne smijemo se skrivati jedni iza drugih nego se jačati i činiti boljim. Za budućnost projekta smo odgovorni svi zajedno.Nema više povratka na staro! Podmetanja nogu isluženih novinara i propalih političara, koji su Hajduka željeli i planirali odvesti u stečaj, a danas nam za uzor nude Mamićev GNK ili Gopčev rukometni klub svojevrstan su pokazatelj koliko smo na svom putu odmaknuli. Snimka sa FESB-a i ideje koje smo tamo čuli su najbolji kontrapunkt suđenjima, lažima i truleži domaćeg nogometa. Otvoreni umovi mladih ljudi koji nude vlastiti angažman radi višeg cilja nota su optimizma i zalog budućnosti koja dolazi i koja će biti naša! To je već sada jasno.
Edo Zdravković
