“Jel’ se ovo stvarno događa?”. Takvu sam poruku primio nakon što je završen dvoboj Dinamo – Hajduk. Od nekog tko prati sve što se događa s Hajdukom na svim razinama i tko je pozitivistički usmjerena osoba, ukupno gledajući.
Stanje Hajdukova puka je takvo od 2011. godine. Ljudi su dojma da će sve loše što se može dogoditi, zvijezde usmjeriti da se dogodi. Ona duga cesta posuta je trnjem i razbijenim staklom, i svima je jasno da će put biti najteži mogući. Odisej kao da je bio na ljetovanju u odnosu na ovo.
Stoga je i za najvećeg optimista bilo iznenađenje kad je pametnom igrom Hajduk jednostavno pobijedio Dinama. Peti put u prvenstvu na Maksimiru u posljednje 42 godine. Da, od 1975. godine. Stoga ta pobjeda nisu samo tri boda, već i nevjerojatan simbolički događaj. Na jednoj višoj razini prvi pravi udar Svjetla na Tamu. Jediji koji su napokon Sithima pokazali zube. Unijina pobjeda nad Konfederacijom kod Gettysburga.
Četiri dana poslije u atipičnoj utakmici ova dva suparnika, Hajduk je s 5-2 svladao i Splita. Sad je to već pitanje trenda pobjeda, u pet kola četiri, najbolja rezultatska forma od svih domaćih ekipa. Teško se riješiti starih navada, pa će još uvijek dosta Hajdukovaca kritizirati neke aspekte igre (ne i osoba s početka, neki ipak znaju da 5-2 protiv ovog protivnika jednostavno nije podložno kritici). No, s jedne strane je to dobro, da se ne zaspi na lovorikama. Doduše, standardno namćorasti masovni mediji i sami će se za to brinuti, i utemeljenim i neutemeljenim kritikama kluba.
Na stranu rezultatska dobit, ovakva neuobičajena Hajdukova serija daje i daha svima onima koji posljednjih pet i pol godina imaju suživot s ovim klubom, koji sve njegove muke kao vlastitu golgotu doživljavaju. Jednostavno, ljudima je potrebno optimizma i počinju ga dobijati. Bitno im je znati da ono svjetlo koje nikad ne odlazi stvarno jest tu. Bitno im je znati da će jednog dana, uskoro, stizati poruka “Opet smo ih dobili rutinski”. Važno im je znati da će Dobro na kraju pobijediti.
Stsnislav Mamić Piksi
