Search
Close this search box.

Slobodno nas mrzite!

Budimo realni. Mrze nas. Nismo Hrvati. Huligani smo. Nismo ljudi. Životinje smo.

Tko nas mrzi? Treba krenuti od glave. Mrzi nas Mamić jer smo prijetnja svemu njegovom. Prvenstveno moći, a odmah zatim kapitalu. Mrzi nas odmah za njim i cijela njegova klika. Članovi, predsjednici, dopredsjednici, suci, delegati, kontrolori, novinari, političari i ostala klika koja ga je stvorila. Njima smo prijetnja jer razotkrivamo vazelin namazan po njihovom tijelu. Mrze nas i ostali političari jer stalno ukazujemo koliko su oni sami nesposobni. Mrze nas i oni obični ‘pogledam deset utakmica godišnje’ navijači, kojima je ‘repka’ svetinja.

Puno ljudi u Hrvatskoj nas baš mrzi.

Samo imaju jedan problem. Sve više i oni shvaćaju tko je cijelo vrijeme u pravu. Igrači ‘repke’ služili su kao bankomati Mamiću, nakon toga su sve brzinski zaboravili. Izlasci po noćnim klubovima i momačke njima nisu strane prije utakmica. Neprofesionalno. Tugu u porazima nalaze na svojim skupim jahtama nakon što se u teškim pregovorima sa Savezom izbore za 50% premija. Valjda za gorivo. Pozivat će cijelo vrijeme na jedinstvo. Izjavljivati da oni igraju za Hrvatsku, a ne za Mamića. Da, draga je njima Hrvatska, teško se to nekome može oduzeti, ali prioritet nije poštenje. Samo jednom da su odbili igrati dok se ne srede stvari u Savezu i sve bi riješili. Nisu. Čekam neke nove njihove suze nakon poraza jer Bog nije mačka, sjajan talent su prodali vragu, ostali bez podrške navijača koje se ne može kupiti kojekakvim glupostima. Je li to Hrvatska?

Politika je mogla jednim potezom zaustaviti svu ovu sprdnju hrvatske nogometne močvare. U Grčkoj jesu. Jednostavno zaustavili prvenstvo. I barem pokušali temeljito promijeniti stvari. Dovoljno je dokaza i presuda da se i kod nas napravi isto. I dok se busaju u prsa mašući hrvatskom zastavom, na tribini nema onih najglasnijih, onih bez kojih reprezentacija nije reprezentacija. Mrze nas. Bušimo njihov spokoj koji je dugo trajao. Malo zastave, malo uspjeha ‘repke’ i nitko ne gleda ekonomsku sliku nogometa, koja je preslika stanja u državi. Svi ti ekonomski stručnjaci ‘zaslužni’ za sveopće blagostanje u Lijepoj našoj nasmiješeni sjede u loži. I svi redom padaju u blato s licem prema dolje. Ali politika i pravosuđe još uvijek imaju obraza pokušati ih spasiti.

Todorić, Horvatinčić, Mamić, Modrić, Lovren, Srna, Širić … afera za aferom. I slijepci su progledali. Milijarde su u novim procesima u pitanju, milijune su davno prošli. Slijepce koji svaki mjesec krpe hrvatski proračun svojim radom i financiraju iste, lako je obmaniti suzama Srne i Modrića. Golom Perišića i Mandžukića. Svi mi neopisivo volimo Hrvatsku i stoga je lako narod zavesti tom emocijom.

Nakon njih dolaze oni mali uhljebi, potrčkala, suci, djelatnici i novinari. Gomila njih koja riga mržnju u zaštiti tog kapitala. Za koje suđenje više i nekih par tisuća kuna, neku ulaznicu, trenirku ili dres … neku sliku u novinama. Jeftino.

Na kraju svima njima pitanje, vrijedi li tako provoditi život? Vrijedi li mrziti one koji samo žele poštenje i transparentnost u hrvatskom nogometu? One koji ne žele titule sebi dekretom već viteškom i sportskom bitkom na terenu. One koji i svojim sitnim provokacijama, kao što su baklje, ukazuju na kriminal. One koji na svojoj koži osjećaju represiju, a znaju da rade ispravnu stvar. One koji u borbi za svoje klubove politički blagoslovljenom represijom gube dostojanstvo čovjeka, pravo da – pazite – ukažu na kriminal u klubovima koje vole, ili one koji su iz ruku političkih moćnika i kvazi legendi potpomognutih domaćom klikom dijela novinara, prodanih za šaku škampa, uspjeli otrgnuti svoj klub. One koji su i zakon uspjeli promijeniti. Zakon koji je klika javno (bez posljedica!) odbila provoditi. Hrvatski zakon donesen u Saboru.

Međutim, sve je manje ljudi koji nas mrze, a sve više onih koji shvaćaju koliko je ova golgota biblijskih razmjera čista. Razapeti na križu jer je otpor postao dužnost. I još ljudi treba progledati, i još poštenijih političara i djelatnika, i novinara, i još poštenih reprezentativaca, i još poštenih sudaca i pravosuđa; jer navijači ne mogu sami. Sve je više građana uz nas jer su sudski procesi Horvatinčiću, Todoriću, Mamiću, Vrbanoviću i sličnima, otvorili oči i onima koji se najsnažnije odupiru razumnom buntu, skriveni ispod svojih staklenih zvona, te i njima dočarali sav taj jad u kojem danas živimo, i zbog kojeg se ‘običan građanin’ osjeća i jest – prevaren, opljačkan i ponižen. O sramu i osjećaju nemoći koji, kod svakog poštenog čovjeka, s tim ide – da i ne počinjemo. Je li konačno došao kraj zatiranju razuma i osjećaja na uštrb kratkoročnog glamura i uspjeha koje donosi sport?

Hrvatska koju mi volimo su pošteni suci, nogometaši, radnici, službenici, poduzetnici i ostali, koji su iako dio sistema koji je oličje svega što oni nisu i ne žele biti, i dalje ostali časni, profesionalni i pošteni. Jer vjeruju da je to jedini način, jedini put. Jedina Hrvatska.

Hrvatska u kojoj će suci morati suditi pošteno, a ne biti iznimke. Hrvatska u kojoj će Savez morati bit jednak prema svim klubovima, a ne ispod stola režirati prvenstva. Hrvatska u kojoj će isti taj Savez stvoriti okvire koji će uključiti sve dionike u i oko nogometa, od djelatnika do navijača, te uvažavati njihova mišljenja, želje, potrebe i jednako se prema svima odnositi. Tek tada ćemo imati ono što svi želimo, jedinstvo kao u Francuskoj ’98., i veće.

Jer ovaj put nećemo samo slaviti sportski uspjeh naše izabrane vrste, živeći u ‘blaženom neznanju’ i ignoranstvu sveg onog kriminala i nepravde koja se time prikriva, kojom nam okreću poglede, pomućuju razum, dok nas besramno pljačkaju i uništavaju. Ovaj put ćemo osim sportskih ostvarenja, koja će vjerujem biti i veća kada stručnost i znanje postanu glavni kriterij djelovanja, slaviti ne samo njih, već i onaj osjećaj da je to – to. Da je taj uspjeh plod poštenog, stručnog i transparentnog rada, te da su u njegovom kreiranju sudjelovali svi dionici, a ne samo podobni.

Ako je to Hrvatska koju oni ne žele, ako su to razlozi zbog kojih nas mrze, ako ne shvaćaju da će dok je novca u Savezu, biti i onih koji su spremni (da bi živjeli od njega) uništiti sve, onda nas slobodno mrzite. Ali znajte da mi ne mrzimo vas, već ono što predstavljate – našu opljačkanu, devastiranu, nepravednu i otetu Hrvatsku. Nju, za koju vjerujemo da može i mora biti bolja – Nju, za koju ćemo se uvijek boriti!

Renato Čupić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter