Ne volim GNK. Gadi mi se. Odvratan mi je način kako je došlo do neprirodnog G u onom predivnom NK. Ne volim ništa što danas GNK simbolizira.
Ne volim ni igrače Dinama. Svaki gol proslavljaju sami među sobom. Misle da su oni Dinamo. Lutke od krvi bez trunke ideala. I takvi će ostati. Ne svojom krivicom već krivicom sustava koji ih je odgojio.
Ne volim ni Maksimir. Gadi mi se. Zbog nečije šizofrene ideje danas izgleda kao štala koja vjerojatno neće idućih još nekoliko desetljeća izgledati kao stadion.
Ne volim ni ljude na zapadnoj tribini Maksimira jer su šupci koji bi istim žarom skandirali i Zdravku i Canjugi i socios modelu, Croatiji i GNK-u i Dinamu.
Ne volim ni mistifikaciju ugroženosti Dinama u bivšoj ligi. Ne volim ni mistifikaciju banalnosti kroz sintagmu monopolizacije domaće lige od GNK Croatije. Ne, nije u redu osvojiti sve. Nije u redu oprati lovu, krasti preko kluba, varati državu, manipulirati navijačima.
Ne volim niti jedan trofej od 2003. pa dosad. Jer niti jedan nije zaslužen. Zašto nije zaslužen? Ovaj Dinamo je stečajem trebao 2003. krenuti od pete lige. 2008. bi mogli razgovarati o tituli. Ma da ne volim ni one HNL trofeje prije 2000. To su Croatijini trofeji. To nije Dinamo.
Ne volim kad govore „pa i drugi su tak delali“. Ne gledam druge klubove. Ne želim se crveniti od srama.
Ne volim protekcionizam. Ne volim kad se krade druge. Ne volim kad nisu za sve kriteriji isti. Ne volim Lokomotivu. Ne može „to“ biti u istom rangu s Dinamom. Ne mogu ni titule u ligi s „tim“ biti valjane.
Ne volim kad grad Zagreb daje profesionalnoj nogometnoj momčadi 300 milijuna kuna zadnjih jedanaest godina. Ne volim jer onda ni natjecanje nema smisla. Dajte trofej odmah onom koji je najbogatiji pa može platiti igrače Lokomotive po dva i kusur milje eura.
Ne volim ni kurcobolju navijača Dinama. Kmetski stav koji imam i sam. Ne volim samog sebe zbog toga. Ne volim što se klub prepustio banditima bez ikakve mobilizacije navijačkog puka. Zašto je tako? Ne znam, nisam „unutra“.
Ne volim biti unutra. Volim biti na tribini. Volim Dinamo kao klub, kao ideju, kao pokret. Kao pokret otpora protiv svega lošeg u našem društvu. A simbol sveg lošeg je GNK.
Volim se sekirati kad zaprešićki „Div iz predgrađa“ uzme bodove Dinamu. Ta sekiracija vodi do pravih, čistih emocija.
Više emotivno vrijedi poraz od Slavena i ispadanje u Ligu za bedaka od bilo kojeg trofeja zadnje desetljeće. Te emocije kroz ljutnju, ogorčenost i frustraciju iskrenije su i realnije od svih jedanaest titula, Arsenala, Bayerna, Reala i sličnih prevara koje su nam prodane u Maksimiru.
Želim doći na stadion i gledati plave. Plave, ne modre. Plave, ne Plavka. Ne želim znati bolje sastav uprave Dinama od prvih jedanaest na terenu.
Želim biti neopterećen. Ali ako sam neopterećen, priznajem poraz. Ne poraz igrača na terenu već poraz Dinama. Ako sam nepoterećen, pobijedio je GNK.
To je borba. Dinamo protiv GNK. Dobro protiv lošega. Istina protiv laži. U borbi, teško je očekivati ukupan poraz GNK. Ali dokle god živi ideja Dinama, GNK neće nikada postati klub.
Dokle god živi ideja Dinama u svakom navijaču, Dinamo ne mora biti u Maksimiru i na terenu, ali će postojati. Makar kao lutalica. Kao Talični Tom.
Goran Đulić
